Podijelit ću priču s vama koja me danas haman rasplakala.
U moru privrednika, dobrih ljudi, organizacija, svih onih sa iskrenih namjerama da pomognu ljudima, jedna scena me pogodila.
U čitavom haosu prenošenja paketa sa hranom u holu opštine Vogošća ugledah gospodina koji sa kesicom u ruci gleda čekajući da ga neko primjeti. Bio je to stariji gospodin, vjerovatno u svojim kasnim 60-im ili ranim 70-im, skromno obučen.
Prišao sam mu i upitao ga kako mu mogu pomoći. On mi je pružio onu kesicu, u kojoj se nalazilo mlijeko, šećer i riža i tihim glasom jedva razumno promumljao da je on toliko mogao odvojiti i da bi volio da je mogao više. Rasporedio sam to iz kesice i zastao jedno dobrih 3 minute razmišljajući o tom gospodinu.
Hvala Vam ko god da ste, jer vratili ste mi apsolutnu vjeru u čovječanstvo. Vi zajedno sa masom ljudi, koja je obimom i mene iznenadila, koja se danas našla da pomogne. Što hranom, što odjećom. I puno mi je srce bilo kada sam vidio svoje prijatelje koji su došli iz grada da donesu pomoć.
I veliko hvala i pohvala ide ekipi koja je bila danas u opštini i organizovala primanje te pomoći, momci s kojim sam rame uz rame čitav dan nosao kartone, kutije i kese odjeće i hrane. Hvala djevojkama koje su sve to pažljivo sortirale. Hvala vam svima!
Samo, tuga je što nas samo nevolja ujedini, jer očito samo nevolja ovdje ne bira po talovima, nacionalnosti i ostalim podjelama.
Kiša isto pada po svima nama!
