Šanti Devi do svoje četvrte godine uopšte nije govorila, a kada je napokon izrekla svoje prve riječi ostavila je cijeli Delhi bez teksta. Rekla je da je njen pravi dom u gradu Maturi, da se nekada zvala Lugdi a da joj je muž bio izvjesni Kedarnat Čobe. Do detalja je opisala varoš u kome je živjela u prošlom životu. Znala je i kako je umrla: dok se porađala, sedam godina ranije.
Kada su je odveli u taj grad, komisiji je pokazivala najkraći put i momentalno prepoznala “svoju” sestru, pored gomile drugih ljudi. Sama ta žena potvrđuje, i u dokumentarcu koji je pred vama, da ju je prepoznala, kao i mnogo drugih ljudi koji su živjeli oko njih nekada. Vrhunac čitavog putovanja bio je kada je tada već devetogodišnja Šanti srela desetogodišnjeg Navnita. “Svog” sina kojeg je rađala i umrla.
Priča je dobila pažnju čitave nacije, toliko da ju je i Mahatma Gandi stavio u centar svoje borbe za indijsku nezavisnost.
Ipak, godinu dana nakon njene smrti na vidjelo je izašlo da je Kedarnat Čobe tokom prvih godina Šantinog života redovno posjećivao Delhi, i to dućan preko puta mjesta u kome je mala Šanti živjela. Ovo je bacilo sumnju na cijelu priču, iako je mnogo ljudi u Indiji i širom svijeta ni sada ne dovodi u pitanje, postoji mnoštvo pojedinosti koje mala Šanti jednostavno nije mogla znati.
Međutim, ovo nije bila i nije jedina priča. Nedavno smo pominjali noviji slučaj dječaka koji se sjeća svog prošlog života. Ova i još nekoliko hiljada priča kruže i drugom najmnogoljudnijom zemljom svijeta i najvećom hinduističkom, gde su koncepti karme i reinkarnacija opšteprisutni i dio složenog seta vjerovanja koje seže nekoliko hiljada godina nazad u prošlost.
Čuven je bio slučaj Amerikanke Virdžinije Tajg koja je pod hipnozom početkom pedesetih godina prošlog vijeka došla do spoznaje da je u prethodnom životu živjela u Irskoj, oko 1800. godine, te da se zvala Brajdi Marfi. Kasnije se pokazalo da njena priča ima jako puno rupa, ali neki u nju i dalje vjeruju.
Ne treba zaboraviti ni činjenicu da tibetanski budizam reinkarnaciju uzima kao gotovu stvar i da zapravo svoj politički sistem zasniva na njoj, pošto je svaki dalaj lama reinkarnacija prethodnog i tako sve do samoga Bude.
Šta nauka ima o tome da kaže? Štošta. Dok su jedni naučnici krajnje skeptični, drugi tvrde da – iako su pojedinačno ovi slučajevi slabi – zajedno pokazuju jasan obrazac i sličnosti koji se ne mogu tek tako odbaciti.
Na primjer, skoro sva djeca su starosti od dvije do pet godina i već do sedme ili osme mahom zaborave šta su tada pričali.
Također, neka od djece koja tvrde da su u prošlim životima umrla nasilnom smrću imaju interesantne urođene fizičke osobine. Na primjer, devojčica iz Turske koja kaže da ju je u prošlom životu muž ubio tako što joj je odsjekao glavu ima urođeni “ožiljak” na vratu; dječak koji kaže da su mu pucali u glavu ima “ranu”; dječak koji govori da je poginuo u saobraćajnoj nesreći ima krupan deformitet na nozi.
Kritičari ukazuju na ozbiljne propuste u istraživanjima i ispitivanju ove djece, kao i na činjenicu da se mahom radi o mališanima koji dolaze iz zajednica koje njeguju ideju reinkarnacije, bilo da su to Hindusi ili na primjer Alaviti u Turskoj.
Ni u Indiji nisu svi oduševljeni ovom idejom i konceptom kao takvim. Oni ukazuju da svu svi slučajevi koje su lično ispitivali bili lažni, prevare ili prosto proizvod ludila.
– Koncept reinkarnacije je osmišljen da bi se niži staleži držali u pokornosti; ako se neko rodio kao nedodirljivi (najniži sloj najnižeg sloja) onda je nešto mnogo zgriješio u prethodnom životu. Ljudi su ubjeđeni da je to karma i da se od sudbine ne može pobeći, da im je ona ispisana na čelu. To im ubija preduzetnički i avanturistički duh i izaziva letargiju. Zato je Indija tako nazadna – kažu oni.
Sve ovo otežava “dokazivanje” koncepta, ako je on ikako i moguć, sa naučne strane, i vraća ga na ravan na kojoj je uvijek i bio, i na kojoj mu je i mjesto: na ravan religije i vjerovanja. Ili veruješ ili ne. Ako vjeruješ, nema te nauke koja će ti pokazati da griješiš, i obrnuto.
