“Napokon je stigao i taj dan. Ostalo je još samo nekoliko sati do trenutka kada ćemo, napokon, istrčati na Maracanu i početi živjeti naš san. Sve ovo vrijeme treninga, putovanja, odricanja, odvojenosti od najbližih, povreda, neprospavanih noći…, sve je vrijedilo zbog večerašnjeg trenutka, kada na Maracani zasvira naša himna.
Moram reći – ponosan sam na sebe, na moje saigrače, na sve nas, ali i na navijače, koji su, baš kao i mi, ostavljali posljednji atom snage na tribinama, kako bi nas na terenu učinili još boljima i snažnijima. Vodili su nas do pobjeda, nekada zamjerali, što je ljudski, ali sve smo uspjeli zajedno prebroditi i dočekati današnji dan.
Svjetsko prvenstvo je bilo san sviju nas, san koji večeras postaje java i zato je nebitno ime protivnika, pa makar se on zvao i Argentina. Bitno je da ćemo mi ostaviti srce na terenu i da večeras počinjemo pisati našu historiju, nadam se svjetliju, bolju, ljepšu. Jesam, ponosan sam i ne mogu sakriti osjećaje.
Sve reprezentacije, osim naše, do sada su učestvovale na Mundijalima i vjerovatno znaju kakav je to osjećaj, a večeras ćemo i mi ući u krug odabranih – najboljih, a sa nama će ući i naši navijači, koje ćemo još jednom pokušati učiniti ponosnima i sretnima.
Ipak, uz svu sreću, radost, uzbuđenje i ponos, koji osjećam dok vam ovo pišem, u mom srcu ima i tuge. U ponoć, kada krenemo sa centra u našu historijsku utakmicu, u Vrnograču će poteći voda sa hair-česme za naše Ljute Krajišnike – Hasiba, Vildana i Almira.
Tužan sam jer ti divni momci nisu doživjeli da vide našu prvu utakmicu na SP-u, a siguran sam da bi i oni bili u Riju i bodrili nas sa tribina, kao što su nas uvijek i bodrili.
Međutim, znam da su i dalje s nama, da nas gledaju i bodre, a mi njihova imena nosimo u srcima i nikada ih nećemo zaboraviti, jer su dali svoje živote da nam pomognu.
Večeras ćemo igrati i za njih, za nas i za sve ponosne Bosance i Hercegovce. Nek nam je sretno!
Vaš Edin Džeko!”
