– Suada mi je rođena 1. jula. Deset dana nakon porođaja stigla sam u Potočare. Hasan nas je dopratio. Vrućina, ja bolesna, dijete zamotano u ono što se našlo pri ruci, ni vode da ga opereš. Hasan nas ostavi kod UNPROFOR-a i ode. Valjda sam i ja bila dijete, nesvjesna šta se događa. Onaj narod onoliki oko tebe, ideš kud i ostali. Nosim dijete, a i sama posrćem putem. Mislim ja, doći će Hasan šumom, srest ćemo se u Tuzli. I tako, evo, 19 godina – prisjeća se Refija iščekujući poziv iz ureda Identifikacionog projekta “Podrinje” u Tuzli kako bi potpisala konačnu saglasnost za identifikaciju i ukop svog supruga.
Malo ko od familije Refijinog supruga danas ima živ. Hasanov otac Šaban također je ubijen u julu 1995. godine, dok mu je brat poginuo još 1993. u Srebrenici. Od desetorice Hasanovih amidža i njihovih sinova, samo je jedna muška glava preživjela.
– Eto, ostale smo samo Suada i ja da potvrdimo identifikaciju i za svekra Šabana. Nije imao ko drugi. Svekrva mi je umrla 1997. Crkla je od tuge. Bila je sa mnom sve do posljednjeg dana. Sa Suadom sam se nastanila u Živinicama, od one invalidnine što sam primala uspjela sam napraviti i kuću da se ne potucamo po tuđem. Živjeti se mora i boriti se mora – kaže Refija.
Ona će sutra u Potočarima ukopati svog supruga i svekra. Ko će ih u mezar spustiti, ne zna. Tijela im nisu kompletna, ali nije željela više da im kosti stoje u vrećama u Tuzli. Hoće da im se zna mezar pa da ona i Suada imaju mjesto gdje će Hasanu i njegovom babi proučiti Fatihu.
Samo da se duše smire
– Hasanove kosti pronađene su u jednoj od masovnih grobnica u Kamenici kod Zvornika, dok su svekrove kosti pronađene u tri grobnice. Ukopat ću Hasana bez lobanje, šake lijeve ruke i stopala. Kod svekra je pronađeno tek 30 posto kostiju. Ukopat ćemo ih, pa ako se ponovo pronađu neke njihove kosti, stavit ćemo ih u njihov mezar. Neka se smire duše jednom – kaže Refija.
