U Dejtonu sam razgovarao s članom gradskog savjeta Metom Džozefom (Mat Joseph), koji mi je kao pravi džentlmen rekao: “Moj bosanski jezik još nije najbolji”. I dodao kako su njegova djeca, ne samo Amerikanci nego i Bosanci. Zahvaljujući njegovoj supruzi Ireni, inače Mostarki, svi u kući govore bosanski, pa se Džozef šali da “nema izbora”.
Grumen zlata
Divno su zazvučale te riječi usred američke prerije. Usuđujem se reći da je taj bosanski jezik svijetlo civilizacijsko dostignuće, koji su narodi Balkana itekako dobro razumijevali kad im je bilo najtamnije. Bosna je iskra koja je mnoge prosvijetlila.
Neki dan mi je i dugogodišnji prijatelj, posljednji šef Titove, one najslavnije balkanske diplomatije, Budimir Leko Lončar rekao: “Bosna je oduvijek bila vezivno tkivo cijele naše regije”.
Bez bosanske posebnosti i bosanskog blagostanja nema, dakle, sreće u regionu! Kao što ni bez bosanskog jezika, kojim govore mnogi s različitih strana životnog i političkog spektra, od atipičnih Bosanaca Dodika i Kusturice do dobrovoljno pristalih u tu kulturnu luku Andreja Nikolaidisa, Meta Džozefa i mnogih drugih, uključujući i jednog “običnog” ekologa, borca za čistiju planetu Tima Klensija (Clancy).
Tima, inače naturaliziranog Bosanca irsko-američkog porijekla, zapazio sam po izjavi da “ljudi u Bosni nisu ni svjesni na kakvom grumenu zlata leže”.
Radi se o komadu zemlje – Dinarida, kome pripadaju mnogi u tom bosanskom trokutu od sliva rijeka oko Dubrovnika i (možda) bivše Troje – Gabele, od Neretve do Dunava i Save, na granici Panonije.
“Via Dinarica”, objasnio je Tim, sastoji se od Bijele linije, koja prelazi pojas visokih Dinarida; Plave linije koja ide uz primorske Dinaride i Zelene linije (valjda zbog zimzelenih bosanskih šuma), koja povezuje kontinentalno Dinarsko gorje i sjeveroistok našeg regiona.
Drugim riječima, razmislite malo, o vi potišteni, ali ponosni Bosanci, i počnite gledati na sebe kako na vas gleda čitav svijet. Pa zbog toga Sarajevo svrstavaju u deset svjetskih gradova koje bi svaki Japanac, Kinez, Afrikanac, Rus, Evropljanin ili Amerikanac morao vidjeti prije nego što umre.
Osim što će zauvijek ostati na geografskoj karti svijeta kao Bosna, a od pamtivijeka i od rimskih mapa znana i kao “Bosnae Iliricum” – ova će zemlja, kao svijetla ideja, u glavama mnogih ljudi biti presudna i za politički i ekonomski opstanak ove, dogovorene Bosne i Hercegovine. Sigurno, prije ili kasnije.
Bošnjaci na potezu
I bez obzira što je možda ovakva BiH, u Dejtonu, prije 20 godina, nametnuta i silom, ona će biti očuvana razumijevanjem!
Jer, kako kaže Ajnštajn: “Mir se ne može očuvati silom. On se može postići razumijevanjem!” Ima već, nasreću, puno dokaza da je to imperativno razumijevanje krenulo iznutra, ali treba još na tome poraditi. Da bi se ta mirna Bosna konačno dogodila, potrebno je najmanje još jedno pristajanje i jedno odustajanje.
Prvo je potrebno da svi građani BiH, bez obzira na svoj etnikum i pravo da budu što god žele – od Eskima do Mongola i svih ostalih, pristanu da jednostavno budu i Bosanci!
A ono lokalno ili vanjsko nuđenje Beogradu i Zagrebu da se bude i dio srpskog, odnosno hrvatskog puka, treba bar izjednačiti s lojalnošću prema Bosni i Hercegovini.
Što se odustajanja tiče, na potezu su Bošnjaci! Ponajprije Bošnjaci, jer oni, ugledajući se na negativne primjere iz Srbije i Hrvatske, svoju naciju ponajviše vezuju uz ekskluzivnu pripadnost samo jednoj religiji. Glupo je to, priprosto i neodrživo, uz puno nedorečenosti i, na koncu, protiv ljudskih prava.
“Isti smo mi narod”, rekla je majka iz Srebrenice Hatidža Mehmedović dok je Aleksandru Vučiću stavljala bijeli Srebrenički cvijet na njegov crni rever. U isto vrijeme, za one koji su mogli čuti, s okolnih brda, uz eho je odjeknulo – Bosanci! Bosanci! Bosanci!
Zbog Dodika u miru i Ratka Mladića u ratu, konačno zbog svih nas, historijske jasnoće i buduće perspektive mora se odustati od identifikacije svoje nacije s religijom; bilo s kojom. Pa zar nije jedno od najvećih evropskih dostignuća upravo to bosanstvo, o kome je pisao Miroslav Krleža, a na svoj način slavili i Petar Kočić i Branko Ćopić. I koje se, i pored svih stradanja, uzdiže kao preživjeli “evropski” brend.
“S pitanjima se nikad ne smije prestati”, rekao je Ajnštajn, ali i upozorio da se “problem ne može riješiti onim istim razmišljanjem s kojim je taj problem i stvoren!”
Bošnjacima, dakle, valja raščistiti s onim romantičarskim “pusto (dobro) tursko doba”, jer taj je mentalitet, uz sav dužni respekt prema Turcima, nama bosanskim muslimanima donio mnogo više tragične štete nego koristi. Vakat nam je!
Na koncu, pošto znamo da smo Bosanci, ma gdje bili, gdje se zbog tekućeg egzodusa rađali i da su mnogi koji od toga bježe, ipak, samo Bosanci – i naš je jezik bosanski! To je, naravno, jezik koji razumije svaki Crnogorac, Hrvat ili Srbin, a Boga mi i mnogi drugi.
Zato, ne stidite se svoga naslijeđa i govorite bosanski, da vas cio svijet razumije!
Pa zar nije jedno od najvećih evropskih dostignuća upravo to bosanstvo, o kome je pisao Miroslav Krleža, a na svoj način slavili i Petar Kočić i Branko Ćopić.
