Kroz prisjećanja glavnih aktera ove priče publika saznaje kako je uopšte došlo do njihovog susreta u ratnom Sarajevu i kako se rodilo iskreno, trajno i nadasve neočekivano prijateljstvo između ove dvojice ljudi.
Ratko Katalina je završio vojnu školu u Banjoj Luci, nakon čega je otišao u Kragujevac, pa kasnije i u Sloveniju, dobivši čin oficira.
Rat me zatekao na dužnosti u Sloveniji odakle sam prebačen u Varaždin, odakle sam ponovo otišao u Maribor. Poslije toga sam otišao u Beograd odakle sam, po potrebi službe, prebačen na Kozaru, sa Kozare na Manjaču, pa sa Manjače u Sarajevo, počinje priču Ratko.
U Sarajevu su ga, prema njegovim riječima, dočekali brojni incidenti koji su prerasli u borbe.
Situacija je tada izmakla kontroli, a Kukanjac je vidio priliku da uz pomoć Izetbegovića mirno izvede kolonu JNA u drugu kasarnu.
Kolona je trebala krenuti u 17 sati, ali do pokreta nije došlo sve do 19 sati.
Kolona je krenula iz kasarne, ja sam bio u srednjem dijelu kolone. Sjedio sam sa vojnicima, a jedan od njih mi je rekao “večeras ako preživimo, ostat ćemo živi”. Pitao sam ga zašto ne bi preživjeli, a on mi je odgvorio “noćas će nas napasti sigurno”. Tokom tog razgovora, već se čuo rafal. Vozilo je stalo, čuje se galama i povici “lezi”. Otvorim ceradu i vidim da starješine i vojnici leže na pločniku, pored njih odbačeno oružje. Tada sam se okrenuo svojim saputnicima i rekao: “Zarobljavaju nas. Nemojte da se junačite i izvršavajte sve njihove zahtjeve. Ne gledajte na ponos, nego da spasite živote”, opisuje događaje s početka rata Ratko Katalina.
Nakon što je kolona zaustavljena, svi vojnici su izašli iz kamiona i polijegali na pločnike. Među njima i Katalina kojeg je jedan od vojnika udario kundakom u leđa.
Vojnik koji je bio do mene je rekao “zašto udarate ljude”, nakon čega je dobio metak u glavu, dok je meni pucano u leđa, priča Katalina, kojeg su, uz pomoć dvojice pripadnika JNA prebačen u bolnicu.
Tamo upoznaje Admira Buljubašića, pripadnika Vojne policije Armije BiH koji je bio raspoređen na čuvanje aparata za razbijanje kamena u bubregu koji se nalazio na Urološkoj klinici.
Prvi par dana u klinici je bilo šest-sedam oficira prije nego što je Ratko stigao. Jedan dan sam stigao na smjenu i vidio njega da je novopridošli zarobljenik. Slučajno je ležao u prvom krevetu do vrata. Prvi dan kad sam ga vidio bio je u stabilnom stanju, priča Buljubašić.
Nakon toga, između njih dvojice rodilo se veliko prijateljstvo o kojem možete više saznati ukoliko pogledate dokumentarni film priložen u članku.
