Za Hrvate u Bosni i Hercegovini postoji samo jedan “kraljevski put” za dobru budućnost, a to je evropska integracija te zemlje, kaže u intervjuu za Al Jazeeru Gerald Knaus, direktor njemačke nevladine organizacije Evropska inicijativa za stabilnost i jedan od istaknutih zapadnoevropskih poznavalaca prilika u regiji.
Treći entitet, kaže on, za Hrvate u centralnoj Bosni bio bi korak unazad, a ni Hrvatima u Hercegovini ne bi donio puno.
“Kada bi, primjerice, u Tuzli ili Bihaću postojao pokret reformi kantona, koji bi pokazao šta je sve moguće u Bosni i Hercegovini, onda bi to inspiriralo cijelu zemlju”, smatra Knaus.
S čovjekom za kojeg svjetski mediji kažu da je da je napravio izbjeglički plan za njemačku kancelarku Angelu Merkel, razgovarali smo o Zapadnom Balkanu, eurointegracijama, izbjegličkoj krizi…
- Zemlje Zapadnog Balkana u proteklih nekoliko godina susreću se s mnoštvom problema, a analitičari smatraju da entuzijazam za proces proširenja Evropske unije trenutno ne postoji u Briselu, što, između ostalog, potvrđuje i moratorij Evropske komisije na proširenje iz 2014. godine. Da li je EU dovoljno prisutna u regiji? Mnogi smatraju da se ona udaljava od tog prostora.
– U Evropskoj uniji postoji nekoliko zemalja koje žele Zapadni Balkan vidjeti u Uniji. Također, ima ih puno koje ne vjeruju da će zemlje Zapadnog Balkana ikada ispuniti EU-standarde. A postoje i one zemlje koje nisu uvjerene u to da je njihov narod otvoren za daljnje proširenje EU-a. Zbog svih tih pozicija, dolazimo do stanja kojeg vidimo danas: proces, koji tako sporo teče, a s kojim sve te tri pozicije mogu živjeti. Taj proces je u sve većoj opasnosti da izgubi vjerodostojnost.
- Kako biste komentirali izjavu kolumniste Spiegela Kene Versecka da ‘elite u zemljama Zapadnog Balkana simuliraju EU-integracije, a da predstavnici EU-a i međunarodne zajednice moraju prestati praviti paktove s elitama u toj regiji’?
– Teško je uopćeno govoriti, jer je, primjerice, situacija u Tirani potpuno drugačija od one u Beogradu, a u Skoplju je sve drugačije danas nego prije godinu dana. Šta, ipak, važi za sve zemlje: govorimo o regiji koja je siromašna, koja ekonomski, uprkos miru koji već traje jedno desetljeće, ne napreduje, u kojoj škole jednu mladu generaciju loše pripremaju na budućnost i iz koje puno ljudi s energijom i inspiracijom idu. EU-integracija može uspjeti samo ako se ta dinamika okrene. To danas nije slučaj, još nije.
- Postoji i strah da bi zanemarivanje EU-a mogao biti dodatni poticaj Rusiji, pa i Kini, da prošire svoj utjecaj na regiju? Da li je taj strah opravdan? Koji su ciljevi Rusije i Kine u regiji?
– Rusija na svjetsko tržište ne izvozi ništa, osim sirovina i naoružanja. Kina je daleko. Nijedna od tih zemalja ne nudi Zapadnom Balkanu alternativni razvojni model. Uspješna budućnost Srbije ili Albanije leži u tome da oponašaju baltičke zemlje ili Rumuniju i da postanu dio najvećeg svjetskog tržišta. Zato ne postoji alternativa integraciji u evropski ekonomski i pravni prostor. Rusija može pokušati uvesti tenzije u regiju i pojedinačno podržavati radikalne snage da bi tako produbila rascjep Evrope, a to je cilj Kremlja.
- Nedavna kriza u Makedoniji je kulminirala upadom demonstranata u makedonski parlament i napadom na poslanike. Neke scene su djelomično podsjetile na 2014. godinu i proteste bh. građana protiv vlasti zbog nezadovoljstva političkom i ekonomskom situacijom. Da li u budućnosti možemo očekivati proteste takve vrste? I dalje je nezaposlenost jedan od najvećih problema zemalja regije, a po ocjenama analitičara, ekonomsko-socijalno stanje je sve zaoštrenije i sve bezizglednije.
– Najveća opasnost su radikalne ideje i osjećaj da ne postoji perspektiva, što potiče ove ideje. Upravo u multietničkim i multireligioznim zemljama, kao što su one u regiji Zapadnog Balkana, stabilnost je dugoročno garantirana samo ako se te zemlje oslanjaju na demokratske institucije i raspodjelu vlasti. A samo stabilnost omogućava privlačenje investicija i nova radna mjesta. Balkan ima samo jednu budućnost – ako uspije da se izvuče iz “vražijeg kruga” očaja, radikalnih, često i nacionalističkih ideja i autoritativnih pokušaja odvajanja. Da je u Makedoniji prošle godine došlo do novih sukoba, a često je izgledalo da je ta opasnost realna, ili kada bi u Bosni i Hercegovini opet došlo do nasilja kao 2014. godine, onda bi to te zemlje bacilo deset godina unazad.
- Neki eksperti zastupaju ideju da su balkanske zemlje ovisne o Međunarodnom monetarnom fondu i da više nemaju kontrolu nad svojim finansijama. Ti koji zastupaju takva razmišljanja kažu i da se balkanske zemlje još nisu snašle kada je u pitanju usvajanje koncepta tržišne ekonomije. Kako komentirate ove analize?
– Da li su Estonija ili Slovačka danas ‘ekonomski ovisne’ o Evropskoj uniji? Da, i to je dobra stvar, jer su te ekonomije integrirane i one profitiraju od toga. Cilj mora biti da se firme i produkcija na Balkanu povežu s EU-om i da se integriraju u međunarodne vrijednosne lance. Tako nastaje rast. Ali, to zemljama regije uspijeva u maloj mjeri.
- Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini žali se na neravnopravan položaj, pogotovo kad je Izborni zakon u pitanju; s druge strane, od dijela političara čuju se zahtjevi za stvaranjem trećeg entiteta. Šta je, zapravo, najoptimalnije rješenje za bh. Hrvate?
– Za Hrvate u Bosni i Hercegovini postoji samo jedan “kraljevski put” za dobru budućnost, a to je evropska integracija Bosne. Pored toga, interes je svih građana i naroda u Bosni i Hercegovini da federalne institucije zemlje bolje funkcioniraju. Pravi uzor za vladu Bosne i Hercegovine je Švicarska, koja, kao i Bosna i Hercegovina, kroz važnu ulogu kantona i općina kompleksno društvo uspješno drži zajedno. Treći entitet bi za Hrvate u centralnoj Bosni bio korak unazad, a ni Hrvatima u Hercegovini taj entitet ne bi donio puno. On bi samo udaljio zemlju od realne reforme: jačanje postojećih kantona i provođenja reformi u njima.
- Ako bi se i krenulo u izmjene Ustava Bosne i Hercegovine, mnogi će upozoriti kako je neophodan i angažman međunarodne zajednice. Ima li međunarodna zajednica volje i snage pomoći ustavnim reformama, ili je, kako se to često zna učiniti, digla ruke od Bosne i Hercegovine?
– Kada bi u Tuzli, Bihaću, Zenici, Sarajevu ili Travniku počela ozbiljnija diskusija o tome kako bi se reforme mogle provesti u sektorima za koje su nadležni kantoni, onda bi već puno toga bilo postignuto. Puno toga što je za građane važno – zdravstvo, obrazovanje, ruralni razvoj – u kantonalnoj je nadležnosti. Diskusija o Ustavu ništa ne poboljšava. Radi se o tome da vlade trebaju u sektorima za koje su nadležne poboljšati šta mogu. Kada bi, primjerice, u Tuzli ili Bihaću postojao pokret reformi kantona, koji bi pokazao šta je sve moguće u Bosni i Hercegovini, onda bi to inspiriralo cijelu zemlju.
- Izborna kampanja u Njemačkoj je uveliko u toku. I zemlje Zapadnog Balkana pažljivo prate šta se dešava u toj zemlji, a česta je konstatacija da se političari iz regije neprestano bore za naklonost aktuelne kancelarke Angele Merkel. Kako bi izbori u Njemačkoj mogli utjecati na regiju?
– U Njemačkoj postoji široki konsenzus o zemljama Zapadnog Balkana. Merkel zna da je stabilnost na Balkanu za EU važna, ali najvažniji političari Socijaldemokratske partije Njemačke to također znaju. Kako sada stvari stoje, naredni izbori u Njemačkoj neće donijeti neke promjene.
- Svjetski mediji za Vas kažu da ste stvorili izbjeglički plan za Angelu Merkel i čovjek koji stoji iza dogovora EU-a i Turske o izbjeglicama. Zadnja ideja, koju prvenstveno propagira austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz, je da se, nakon balkanske, zatvori i mediteranska izbjeglička ruta. Šta mislite o toj ideji?
– Trebaju nam realni koncepti koji će spriječiti humanitarne katastrofe, koje se svakodnevno događaju u Sredozemnom moru, a u kojem se u zadnje tri godine više od 12.000 ljudi utopilo. Da se ruta “zatvori” je želja, ali ne i koncept, a još manje plan. Trenutno u Italiju dolaze pogotovo ljudi iz Zapadne Afrike. Evropska unija ima obavezu spasiti te ljude i odobriti im proces za azil. Ne može ih onda, iz pravnih, praktičnih i moralnih razloga, vratiti u Libiju. Ali, EU mora u zemlje njihovog porijekla vratiti one ljude kojima je u njihovim zemljama garantirana sigurnost. To EU, za sada, nikako ne uspijeva. U centru debate EU-a mora biti pitanje kako to promijeniti. Samo tada će se smanjiti broj ljudi koji putuju brodovima i pritom se utapaju.
