Ne radi mašina
– Posljednjih 20 godina provela sam po kolektivnim centrima, tuđim stanovima, jer je moj dom izgorio početkom rata na Betaniji. Od tada sam izbjeglica u svom gradu – priča Behija, koja je u Hrasnici već sedam godina.
Suprug joj je umro prije osam godina. Govori da ga je ubila tuga.
– Evo, ja sam ostala da deveram. Ovdje sam jer nemam gdje drugo da idem. Živim od najniže penzije. Hvala Bogu pa postoje i ovi centri – kaže Behija.
Za vrijeme agresije Behijin stan je izgorio u jednoj od zgrada na Betaniji. Poslije rata su očistili zgarište, ali tu više nije bilo uvjeta za stanovanje. Prije nekoliko godina počela je gradnja zgrade na Šipu, gdje bi i ona trebala dobiti stan.
– Vidjet ćemo šta će biti, ako budem živa i zdrava. Do sada sam promijenila mnogo mjesta za stanovanje. Bila sam na Jezeru u tuđem stanu, pa u kolektivnom u Buča Potoku, na Grbavici, i evo sada u Hrasnici. A ne znam može li se ovo nazvati životom. I na kraju, ako možete da napišite, ovdje u centru ne radi nijedna mašina za veš. Pa, ako može, da se to popravi – riječi su kojima nas je ispratila Behija Čavdžić.
Teži slučajevi
Safet Skorupan iz Ministarstva rada, socijalne politike, izbjeglih i raseljenih Kantona Sarajevo kaže da u Centru živi šest porodica u stanju socijalne potrebe.
– Nemaju ljudi gdje. Sve dok postoji potreba, ovdje će biti smješteni. To su teži slučajevi – kazao je Skorupan.
