Bio je to jedan sasvim običan dan. Stajao sam u redu u radnji gdje se prodaju pečeni pilići. Miris svježe hrane širio se ulicom, a dok sam strpljivo čekao svoju narudžbu, u radnju je tiho ušao jedan skromno obučeni čovjek.
Prišao je pultu, oborio pogled i tiho upitao: “Koliko košta jedno pile?” Vlasnik, brišući ruke, odgovori: “10 maraka!”
Čovjek je malo zastao, prebirao po džepovima, a onda izašao ispred radnje da na miru prebroji ono malo sitniša što je imao u rukama. Vraća se nakon par trenutaka, lica blago crvenog od neugodnosti, i još tiše pita: “Može li… može li meni neko manje, da mi bude malo jeftinije?”
U tom trenutku, dešava se nešto potpuno neočekivano. Vlasniku radnje odjednom zvoni telefon. Javlja se, a lice mu se u sekundi ozari! Počinje da uzvikuje: “Mašallah! Elhamdulillah!” Sav presretan, klima glavom onom siromašnom čovjeku, dajući mu znak rukom da sačeka.
Završava razgovor, uzima najveće i najbolje pečeno pile iz vitrine, pakuje ga i daje čovjeku sa osmijehom od uha do uha: “Upravo su me zvali iz bolnice! Žena mi se hairli porodila! Kuća časti, želim da počastim prvog kupca!”
Čovjek, sa suzama u očima od sreće i zahvalnosti, uze ono pile, poče doviti za njega, za novorođenče, poželje mu svako dobro ovog svijeta i ode.
Ja sam, naravno, odmah prišao vlasniku da mu od srca čestitam na djetetu. Ali, ono što mi je on tada šapnuo, potpuno me je šokiralo i ostavilo bez teksta.
Kada sam prišao vlasniku radnje, pružio mu ruku i sa iskrenim osmijehom rekao: “Nek je mubarek, nek je živo i zdravo!”, on se blago nasmijao. Pogledao je prema vratima da se uvjeri da je onaj siromašni čovjek otišao dovoljno daleko, pa mi je tiho odgovorio:
“Prijatelju moj… Nije mene niko zvao. I nije se moja žena porodila.”
Ostao sam u čudu, apsolutno mi ništa nije bilo jasno. Zašto bi izmislio tako nešto u onakvom trenutku?
A onda je on, sa nevjerovatnim mirom u glasu, nastavio: “Vidio sam da onaj čovjek nema dovoljno novca. Znao sam koliko mu je teško i da mu je potrebna pomoć. Htio sam da mu udijelim to pile, da se on i njegova porodica nahrane, ali nisam želio da ga povrijedim. Nisam htio da mu srušim ponos ili da se osjeća kao prosjak kojem neko daje milostinju. Zato sam odglumio onaj poziv… Tako sam uspio da mu pomognem, a da pritom sačuvam njegovu čast i dostojanstvo!”
Ove riječi su me zaledile. Shvatio sam tada šta znači prava ljudskost. Pomoći nekome ko nema, a pritom ga ne poniziti – to je najveća umjetnost dobrote koju čovjek može posjedovati. Zadržati tuđe dostojanstvo vrijedi mnogo više od onoga što dajemo iz svog džepa.
