Jedan uspješan, stariji čovjek sreo je svog bivšeg učitelja iz osnovne škole. Prišao mu je s ogromnim poštovanjem, zagrlio ga i rekao: “Učitelju, sjećate li me se? Ja sam onaj dječak čiji ste život spasili od propasti.”
Učitelj ga blago pogleda i upita na šta tačno misli.
Čovjek poče pričati: “Kada sam bio u sedmom razredu, jedan moj bogati drug iz razreda donio je u školu prelijep, skupocjen džepni sat. Bio sam siromašan, bio sam zavidan i… ukrao sam ga. Izvukao sam mu ga iz džepa dok nije gledao.
Ubrzo je taj dječak počeo plakati i prijavio vam krađu. Vi ste zaključali vrata učionice i rekli nam da se svi poredamo uza zid. Rekli ste: ‘Sada ćete svi zatvoriti oči, a ja ću vam pretražiti džepove. Ko god otvori oči, bit će strogo kažnjen.’
Zatvorio sam oči i srce mi je lupalo kao ludo. Znao sam da je to moj kraj. Kad nađete sat u mom džepu, bit ću osramoćen za cijeli život, izbačen iz škole i obilježen kao lopov.
Išli ste od učenika do učenika… i onda ste došli do mene. Zavukli ste ruku u moj džep, izvukli sat i – nastavili dalje pretraživati ostale! Niste se tu zaustavili. Kada ste završili, rekli ste nam da otvorimo oči, vratili ste sat vlasniku i nikada, ali baš nikada, niste spomenuli ko ga je ukrao.
Niste me kaznili, niste me osramotili pred razredom, čak me ni nasamo niste opomenuli. Spasili ste mi čast tog dana i usmjerili me da postanem pošten čovjek.”
Čovjek je sa suzama u očima gledao u učitelja, očekujući da će mu on reći kako je to uradio da bi mu dao drugu šansu. Međutim, ono što mu je učitelj tada izgovorio, potpuno ga je šokiralo i srušilo sve što je godinama vjerovao…
Čovjek je stajao pred svojim starim učiteljem, pun zahvalnosti, misleći kako je učitelj godinama čuvao njegovu tajnu.
Ali učitelj ga je gledao sa blagim, pomalo zbunjenim osmijehom. Zatim je stavio ruku na njegovo rame i tiho izgovorio:
“Sine moj… Ja se sjećam tog događaja. Sjećam se ukradenog sata, sjećam se da sam vas postrojio uza zid i sjećam se da sam našao sat.”
Učitelj je napravio kratku pauzu, pogledao ga pravo u oči i dodao: “Ali, ja sve do ovog trenutka nisam znao da si to bio ti.”
Čovjek je ostao u šoku. “Kako niste znali?! Pa vi ste lično zavukli ruku u moj džep i izvukli sat! Kako je moguće da niste znali da sam ja?”
Učitelj se blago nasmijao i odgovorio: “Zato što, kada sam vam naredio da zatvorite oči… i ja sam čvrsto zatvorio svoje dok sam vam pretraživao džepove.
Nisam želio znati ko je to uradio. Znao sam da ste samo djeca i da svako može napraviti grešku. Da sam vidio tvoje lice u tom trenutku, možda bih te podsvjesno osuđivao, možda bih te do kraja školovanja gledao drugačijim očima kao ‘onog malog lopova’. Želio sam sačuvati tvoje dostojanstvo, ali sam želio sačuvati i svoje srce od osude.”
Pouka priče: Najviši stepen ljudskosti nije samo oprostiti nečiju grešku, već je prekriti tako dobro da ni sam ne dozvoliš sebi da tog čovjeka gledaš sa predrasudama. Pravi velikan ne spašava samo tuđi obraz pred drugima, već čuva tuđu čast i u vlastitim očima.
