Od Vojnića do Cetingrada u Kordunu u Republici Hrvatskoj, što uz rijeke Glinu i Koranu dijele granicu sa BiH, u selima Bogovlja, Furjan, Maljevac, Široka Rijeka i dalje… ovih je dana posebno. Puni su cvijeća, koje se dobro zalijeva i postaju rasadnik. Rasadnik dobrote. I to rasadnik u „centru svijeta“, kako za ovaj kraj kazuju njegovi stanovnici, Kordunaši.
Priču ovako o ovom kordunskom dijelu Hrvatske što se ugnijezdio ispod Petrove gore, kazuju tri pomalo neobična čovjeka. Admir Muhić, Ivo Bošnjak i Željko Vidaković. Predstavnici su oni svojih naroda, svojih religija i dobri su prijatelji, koje je životna sudbina spojila baš ovdje, kako kažu u „centru svijeta“.
Sva trojica su iz Bosne i Hercegovine, napustili su svoju domovinu i došli živjeti ovdje u Kordun. Jedan je imam, drugi je paroh, a treći fratar.
Slučajno ili ne – postali su simbol zajedništva BiH, ali izvan nje.
Admir Muhić je iz Busovače u BiH. U Maljevac je stigao preko Pule i Varaždina, prije desetak godina. Prvo je počeo predavati vjeronauk u školi, zatim je formirao džemat, zajednicu muslimana u Maljevcu, pa u susjednoj Bogovolji, a potom u Karlovcu i Medžlis islamske zajednice.
Fra Ivo Bošnjak je iz Prozor-Rame u BiH. Službovao je u Kreševu, Brčkom, a onda je preko Župe gradišćanskih Hrvata u Austriji koju je vodio stigao prije godinu u Vojnić i preuzeo Župu svetog Ante Padovanskog. Brine o blizu 2.500 članova župljana.
Paroh Željko Vidaković je iz Zvornika u BiH. Nekoliko je godina predavao vjeronauk u rodnom gradu, a prije sedam-osam godina stigao je u Vojnić i postao paroh Kolaričko-veljunske parohije, a brine o ljudima na ovom području, i to njih oko šest stotina.
O suživotu se ne govori, već živi
Ovi naizgled obični, mladi ljudi, priču počinju o Kordunu. “Područje Korduna burno je historijsko podneblje u kojem su se oduvijek smjenjivali osvajači, narodi i države. Jednako je trusno bilo od propasti Osmanskog carstva, austrougarske uprave, potom dviju Jugoslavija, a onda i Domovinskog rata, kada je nakon ‘Oluje’ otišlo srpsko stanovništvo, a naselili ga Hrvati, uglavnom iz BiH. Ovdje je danas na cijelom prostoru od Karlovca do Plitvičkih jezera tek nekoliko hiljada stanovnika. Svaki treći je Srbin, nešto je manje Hrvata, a najmanje je Bošnjaka. U Općini Vojnić gradonačelnik je iz reda Hrvata, predsjedavajući Općinskog vijeća je Bošnjak, ali su u Vijeću – svi. Svi narodi imaju svoje predstavnike“, kazuju i dodaju: „Ovdje se zaista o suživotu ne govori previše, jer on u praksi, u životu funkcionira i to, sigurni smo, bolje nego na drugim mjestima.“
Sva trojica se slažu da „vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme kroz koje prolaze svi. Malo je kazati da su ovdje međuvjerski odnosi dobri, jer jesu. A, što se nas trojice tiče, ne treba trošiti riječi.“
I župan i gradonačelnik pripređuju iftare
„Mi smo se kliknuli na prvu“, dodaje efendija Admir Muhić. Vrlo je sličan mentalitet Hrvata, Bošnjaka i Srba ovdje i to je to“, kaže, dok ostala dvojica podržavaju i dodaju: „svako ima svoje običaje, adete. Tako je i ovdje u Maljevcu, pa dalje u Bogovolji, u Cetingradu… na granici sa BiH. Ti specifični običaji prenijeti su iz BiH i vrlo malo su modificirani u odnosu na svoju izvornost.“
Sve svode u nekoliko rečenica: „Sva trojica smo rođeni u BiH, mladi smo ljudi, nismo opterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar – ili jesi čovjek ili nisi čovjek, i nema to puno veze sa nacionalnošću!“
Efendiju Muhića, koji sada obavlja i dužnost glavnog imama u MIZ Karlovac, šira javnost je upoznala nakon što je napisao pismo dobrodošlice papi Franji, prilikom njegovog posjeta BiH. Kazao je u pismu: “Nisam sljedbenik tvoje vjere, ali sam sljedbenik tvojih poruka.“ Izazvala je ta poruka veliku pažnju u regiji. A Muhić će kazati „na ovim je prostorima teško usaglasiti se sa svima, no moje su poruke mira razumjeli svi“.
Muhić će, pojašnjavajući običaje u cijelom kraju, još dodati: „Ono što je raritet jeste da kada se upale kandilji tokom ramazana u susjednoj BiH, koje vidimo iz svojih kuća, i mi odmah ezan učimo ovdje u Hrvatskoj. Ima i načelnik iftar, koji je, usput kazano, katolik. Tako i gradonačelnik Karlovca, i župan Karlovačke županije priređuju iftare, na kojima smo svi, bez obzira ko je koje vjere.“
I Ivo i Željko i Admir će kazati još : „Što se tiče naše tradicije, vjerujemo da se ona baštini i poštuje možda i pažljivije nego u BiH. Pogledajte ove stanovnike kakvog su karaktera i mentaliteta. Koriste sve valute i novčanice. Ničiji su, ali mogu biti i svačiji, ali su gordi, ponosni ljudi.“
I tako je to u ovom kraju i u ovom Ramazanu. Živo je, svečano. Svi su zajedno na iftarima, večerama koje se pripremaju nakon dana posta. Posebno na onom središnjem, koji uz još božićna, uskršnja i vaskršnja susretanja, obilježavaju ovaj kraj i ljude, koji nasmijani i izgubljeni od svih trenutaka obilježavaju sve njih.
Ovdje u „centru svijeta“. A zašto „centar svijeta“- sva trojica kažu, po svakoj religiji centar svijeta je tamo gdje ljudi žive normalno i zajedno i provode nesmetano tradiciju i svoje običaje.
I zaključuju: „A ko ne vjeruje, da smo centar svijeta- neka dođe i mjeri.“
Na ovaj način, kažu da spajaju i BiH i Hrvatsku. Ovdje u Kordunu uz Koranu i Glinu, u Hrvatskoj. Gdje i ovog maja cvijeće posebno cvijeta i miriše.
