Formiranju Muslimanske narodne organizacije (MNO) prethodio je progon mostarskog muftije Ali Fehmija Džabića iz Bosne i Hercegovine u Istanbul. Naime, 03. maja 1899. godine izvršeno je konspirativno pokatoličenje i udaja djevojke Fate Omanović.
Radi boljeg razumijevanja ovog eseja, na samom početku je neophodno, ukratko, definisati političke stranke i pokrete. Političke stranke nastaju u 19 st., razvojem građanskog (kapitalističkog) društva koje se bazira na slobodnom tržištu i kapitalu – profitu. Predstavljaju takve organizovane grupe pojedinaca koji se organizuju na bazi svoje ideologije. Političke stranke su dinamičke organizacije koje animiraju ljude, institucije, procese i sl. Imaju za cilj da izraze (artikuliraju) određenu potrebu. Način na koji artikulišu svoje ciljeve određuje njihov karakter. One su čist oblik političke volje legitimiran pred biračkim tijelom. Predstavljaju konkretnu artikulaciju konkretnih interesa članstva. Za njih je primarni interes država, tj., izgradnja državno-pravnog sistema. Za razliku od njih, politički pokreti su široke organizacije, asocijacije koje okupljaju velike mase sa jednokratnim ciljem ograničenog trajanja (oslobodilački pokreti protiv kolonijalizma, okupacije i sl.). Kasnije se u pokretima javljaju frakcije koje ih razaraju. U pokretima je slabija disciplina, ne postoji hijerarhija i organizacija. Umjesto discipline, postoji lojalnost. U pokretima ideologija fluidna, sastoji se samo od nekoliko postavki i ciljeva. Kasnije se pokreti transformišu u više političkih stranaka. Dakle, pokreti su jednokratni politički projekti koji imaju za cilj ostvarenje strateških zadataka, npr:, oslobođenje države i slično. Za Muslimansku narodnu organizaciju (MNO) možemo reći da je ona, ustvari, više politički pokret nego politička stranka, što se ne odnosi na npr., Jugoslavensku muslimansku organizaciju JMO.
U razdoblju od 1946. do 1949.godine komunističke vlasti su ukinule bosanskomuslimansko nacionalno ime priznato u toku NOR-a. Muslimani kao naorod nisu unijeti u prvi Ustav BiH, 1946. godine. Nakon toga, 1947. godine, ukinut je Glavni odbor Muslimana u BiH. Popisom stanovništva 1948. godine službena politika Muslimane tretira kao neopredijeljene, očekujući da ih se većina opredijeli u srpskom ili hrvatskom pravcu. Naredne godine, 1949., ukinuto je i KDM “Preporod”, MDD „Merhamet“ koja su obnovljena, prvo u oktobru 1990. godine, a drugo 2.2.1991. godine.
Ustavom BiH, 1946. godine, Muslimani su priznati kao posebna nacionalno-politička kategorija. Popisi stanovništva 1981. i 1991. godine sadrže odrednicu-popisnu kategoriju Musliman kao nacionalnu oznaku. Na Drugom bošnjačkom saboru, održanom u Sarajevu 28.09.1993.godine, donijeta je i potvrđena odluka kojom je bosanskohercegovačkim muslimanima vraćeno staro historijsko ime – Bošnjaci. Od tada su i skoro sve dotadašnje bosanskohercegovačke muslimanske institucije službeno uzele bošnjačko ime. Pored naziva Bošnjak, za pripadnika bošnjačke nacije, koriste se i nazivi: Musliman, Bošnjak-musliman, Bosanski Musliman, sa istim značenjem. Rukovodeći se nastojanjem da ovo izlaganje ne bude previše dugačko, izostavio sam širi osvrt na etnogenezu i historiju Bošnjaka.
U pripremi eseja korišćena je brojna literatura od koje posebno izdvajamo knjigu rahmetli Atifa Purivatre: Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Svjetlost, Sarajevo, 1977.
U razvoju političkog života razlikuju se politike koje inicira i vodi austrougarska uprava i one koje nastaju među samim bosanskohercegovačkim stanovništvom. Austrougarska politika postepene liberalizacije javnog života omogućila je da se već relativno oformljeni nacionalni pokreti konstituišu u političke stranke. Krajem 1906. godine osnovana je Muslimanska narodna organizacija, 1907. godine Srpska narodna organizacija, a 1908. godine Hrvatska narodna zajednica. Istovremeno došlo je do sindikalnog i političkog organizovanja radnika. Prvi opći javni radnički zbor održan je u Sarajevu, 27.08.1905. godine, na kojem su usvojena pravila Glavnog radničkog saveza (GRS). Vlasti su tek 21.09.1906. godine odobrile ova pravila, čime je legalizovan sindikalni pokret. Iz sindikalnog pokreta izrasla je Socijaldemokratska stranka za BiH (SDS), osnovana 28-29.06.1909. godine. Vlada je 1908. godine uspostavila Inspekciju rada, a od 01.01.1910. godine radnici su dobili zdravstveno osiguranje.
Austrougarska vlast nastoji održati unutrašnju ravnotežu, svjesna da bi svaki njen poremećaj u korist nekog od tri naroda ugrozio položaj Monarhije u BiH. Napori u tom pogledu svodili su se na sprječavanje i kontrolisanje nacionalnih težnji lokalnog stanovništva, te izolaciju BiH od nacionalo-političkih kretanja u susjednim državama. U vrijeme Kalajeve uprave, u BiH je dugo vremena bila zabranjena upotreba hrvatskog imena. Onemogućeno da svoje nacionalne ideje realizuje osnivanjem političkih društava i ustanova, posebno u prvo vrijeme Kalajeve uprave, domaće stanovništvo preduzima inicijative okupljanja na konfesionalnoj osnovi, organizujući pjevačka društva, čitaonice, škole i privredne institucije.
Primjera radi, katolici su godine 1893. u Sarajevu formirali pjevačko društvo s nazivom “Narodno pjevačko društvo”, a zatim u Varešu “Zvijezda” (1894) i u Travniku “Vlašić” (1899), itd. Slično je bilo i kod Srba i muslimana.
Nakon okupacije, general Josip Filipović pokušavao je, osloncem na činovnički aparat doveden iz Hrvatske, u upravi provoditi hrvatsku politiku. Takva politika naišla je na odlučan otpor, zbog čega je Filipović već u decembru 1878. godine morao odstupiti sa dužnosti zemaljskog poglavara. Njega, 1882. godine, nasljeđuje Benjamin Kalaj koji posebnu pažnju poklanja srpskom nacionalnom pokretu, smatrajući ga najrazvijenijim, te da je potrebno neutralisati njegove nacionalne-političke težnje. S tim u vezi, dozvoljena je slobodna upotreba srpskog imena, pokrenut je list “Prosvjeta” (štampan ćirilicom) i dr. Ovakvim kursom vlasti su nastojale pridobiti za svoju politiku vodeće krugove srpskog građanstva.
Držeći se vjerske ravnoteže, austrougarska politika imala je za cilj da u cjelokupnom lokalnom stanovništvu razvije i učvrsti osjećanje zemaljske, bosanske posebnosti i narodnosti. To je bio pokušaj da se, nasuprot različitim nacionalnim idejama u BiH, istakne koncept koji bi pod bosanskim (“bošnjačkim”) imenom okupio sve etničke zajednice u BiH. Kalaj je pošao od ideje Osman Topal-paše vezane za interkonfesionalno bošnjaštvo. Nastojao je onemogućiti razvijanje postojećih nacionalnih pokreta i izolovati BiH od političkih uticaja okolnih južnoslavenskih zemalja. Na isticanje “bosanske posebnosti” i usmjeravanje aktivnosti u pravcu stvaranja “bosanske nacije” i “bošnjaštva”, Kalaja su, u stanovitoj mjeri, silile okolnosti koje su proizilazile iz interesa austrougarske državne politike. Međutim, sva njegova nastojanja ostala su uzaludna, budući da je nacionalna misao već bila uhvatila duboki korijen. Politika bošnjaštva odbačena je poslije gotovo 30 godina austrougarske uprave, kada je 1906. godine objavljen opširan Izvještaj o upravi u BiH. Nakon smrti Benjamina Kalaja, 1903. godine, postepeno je ublažavan okupacioni režim. Ukinuta je preventivna cenzura štampe, sprovodi se poreska reforma, okončava se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije te se priznaju zahtjevi da BiH dobije izvjesnu samoupravu. Nakon toga, pojedini nacionalno-politički pokreti pristupaju novom stranačkom organizovanju i konstituisanju.
Kalajev nasljednik, Ištvan Burian, je polahko i oprezno, različitim mjerama, gušio politiku bošnjaštva. Bošnjaštvo kao općebosansku nacionalnu ideju i protutežu nacionalnim pokretima, u političkom životu propagirao je i Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u svom listu “Bošnjak”. Poznato je da je Mehmed-beg prvi musliman koji je objavio tekst štampan latinicom.
Građanska politika na području BiH imala je nekoliko razvojnih etapa. Prva se odnosila na aktivnosti vezane za vjersko-prosvjetnu autonomiju. U drugoj fazi iz vjersko-prosvjetnih pokreta formiraju se građanske političke stranke koje su po svojoj ideologiji odgovarale tipu narodnih organizacija. Većina tadašnjih političkih stranaka, s obzirom na to da nije bilo “parlamentarne podloge”, smatrala je da u BiH nema uvjeta za djelatnost klasičnih političkih stranaka. Prema tom konceptu, smatralo se da svaki narodni pokret treba ostati jedinstven dok ne ostvari svoje nacionalno-političke i državno-pravne ciljeve, a tek nakon toga moguće je rješavanje socijalnih pitanja.
Prva građanska politička stranka u BiH koja je konstituisana bila je Muslimanska narodna organizacija (MNO), osnovana 03.12.1906. godine, koju je vodio Egzekutivni obor na čelu s Ali-begom Firdusom. Iz bošnjačkog autonomnog pokreta izrasla je politička organizacija Bošnjaka konstituisana na principu tadašnjih građanskih političkih stranaka. Pored zahtjeva za vjersko-mearifsku (prosvjetnu) autonomiju, ova stranka zahtijevala je i autonomiju BiH pod sultanovim suverenitetom. Podržavali su je svi slojevi muslimanskog stanovništva, iako su joj u vođstvu uglavnom bili krupni zemljoposjednici, koji su svoje agrarne interese postavili kao općemuslimansko pitanje. Nasuprot MNO, djelovali su režimski orijentisani građani, nezavisni intelektualci i državni činovnici, koju su sami sebe nazivali “neprednim muslimanima”. Oni su 24. do 26.08.1908. godine osnovali Muslimansku naprednu stranku (MNS). Njen program u osnovi nije se razlikovao od programa MNO, ali ona je u nacionalnom pitanju zastupala prohrvatski stav. Uvidjevšu da zbog toga ne uživa podršku širih muslimanskih slojeva, rukovodstvo ove stranke revidira svoj program i odriče se hrvatske nacionalne ideje. Istovremeno, vrše promjenu imena stranke u Muslimansku samostalnu stranku (MSS). Pred prve saborske izbore u aprilu 1910. godine, pokušale su se objediniti MNO i MSS ali su, zbog ambicija pojedinaca, pregovori propali. Istovremeno se iz MNO izdvaja grupa mladih aktivista, prosrpski orijetisanih, koji pokreću list “Samouprava”, u kojem ističu da je vođstvo MNO zanemarilo socijalne i kulturne probleme muslimanskog naroda, prije svega seljaštva. Ova grupa nije se konstituisala u političku stranku, a njen kandidat na izborima, Osman Đikić, iz Mostara, dobio je zanemariv broj glasova.
Srpski politički pokret utemeljen je formiranjem Srpske narodne organizacije (SNO) koja je osnovana 27. – 31.10.1907. godine, ujedinjenjem triju političkih grupa koje su se među srpskim stanovništvom oformile sredinom prve decenije XX st. Prvu grupu činile su vođe autonomne borbe na čelu sa Jeftanović Gligorijem i Šola Vojislavom. Kasnije im se pridružuje i intelektualac Srškić Milan. Ta grupa je 1905. godine pokrenula list za politiku, prosvjetu i privredu, “Srpska riječ”, u kojem je uglavnom zastupala svoje ekonomske interese. Mlada srpska građanska inteligencija ih je kritikovala tražeći da se sa crkveno-školskog interesa pređe na politička pitanja. Ova druga grupa se, zbog opstrukcija u Sarajevu, okuplja u Mostaru gdje Risto Radulović i Vasilj Grđić pokreću list “Narod”. Ovoj grupi priključuje se najveći dio srpske inteligencije. Treća grupa djelovala je uglavnom u Sjeverozapadnoj Bosni. Poznata je po listu “Otadžbina”, kojeg je uređivao Petar Kočić. Ova grupa odbacuje ideju o samostalnoj političkoj ulozi inteligencije i vezuje se sa seljaštvom, tražeći, u prvom redu, rješenje agrarnog pitanja. Nakon dužih pregovora, predstavnici sve tri navedene grupe su na sastanku u Sarajevu, 11.05.1907. godine, usvojili rezoluciju kojom su tražili formiranje srpske političke organizacije, što je zajednički ministar finansija, Ištvan Burian, odobrio, pa su na osnivačkoj skupštini stavovi iz razolucije usvojeni kao program SNO. Pored navedenih srpskih političkih stranaka, i doktor Lazar Dimitrijević, iz Sarajeva, formirao je u maju 1907. godine Srpsku narodnu samostalnu stranku, koja je poslije izbornog neuspjeha 1910. godine prestala postojati. Srpsko građanstvo, koje je stajalo na čelu srpskog nacionalnog pokreta, u krajnjoj liniji, željelo je isto što i srpsko seljaštvo, rješenje agrarnog pitanja i sjedinjenje sa Srbijom.
Hrvatski politički pokret sporo i oprezno pristupa formalnom organizovanju. Početkom XX st. jasno se ispoljavaju dvije političke opcije: klerikalna i građansko-liberalna. Inicijativu za stvaranje hrvatske političke oprganizacije dala je građansko-liberalna opcija uz koju su pristali i franjevci. Konstituirajuća sjednica Središnjeg odbora Hrvatske narodne zajednice (HNZ) održana ja 21.02.1908. godine, a prva radna sjednica Središnjeg odbora od 22. do 25.02.1908. godine, na kojoj je za predsjednika izabran Nikola Mandić, advokat iz Sarajeva. Osnova strategije njenog programa bila je da su BiH po “plemenu starosjedilaca i po državnom pravu hrvatske zemlje, pa je prirodno da se priključe Hrvatskoj”. Upozorenjima na malobrojnost Hrvata u BiH vršili su homogenizaciju hrvatskog stanovništva. Kao natkonfesionalna organizacija, računali su i na pridobijanje muslimana za hrvatsku nacionalnu ideju. Ova stranka o agrarnom pitanju nije zauzela nikakav stav. Zbog opredjeljenja da vjeru ne treba uplitati u politiku, došli su u sukob sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Štadlerom, koji je smatrao da je osnovni zadatak hrvatske politike u BiH da okupi sve katolike. Štadler je 18.01.1910. godine osnovao svoju političku stranku utemeljenu na ideološko-političkim načelima katoličkog klerikalizma, Hrvatsku katoličku udrugu za BiH (HKU). Njega su podržavali austrijski hrišćanski socijalisti i slovenački klerikalci. U programu, ova stranka tražila je priključenje BiH Hrvatskoj “na osnovu državnog prava i narodnog načela”.
U opoziciji prema austrougarskoj upravi bile su SNO i MNO, a ostale stranke držale su se lojalno. HNZ i HKU odobrile su akt okupacije. Vremenom su ove stranke dobivale obilježja savremenih političkih organizacija koje su s izvjesnim modifikacijama nastavile svoj život i poslije završetka Prvog svjetskog rata. One su okupljale pristalice na principima iste vjerske pripadnosti, što je u krajnjoj konzekvenci ostala karakteristika političkog okupljanja i organizovanja većine političkih stranaka na području BiH, izuzimajući SKJ, SDP i ostale multietničke političke stranke.
Prvi Ustav proglašen je 20.02.1910. godine, a prvi saborski izbori održani su od 12. do 28.02.1910. godine. Tada je SNO osvojila svih 31 “pravoslavna mandata”, MNO svih 24 “muslimanska mandata”, a od ukupno 16 “katoličkih mandata” HNZ je dobila 12, a HKU 4 mandata. Ustav nije donio značajnije promjene u upravi BiH. Vrhovna vlast i dalje je ostala u rukama Zajedničkog ministarstva finansija u Beču i njegove agencije-činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu. Ustav i njegovi prateći zakoni uveli su u politički život tri nove institucije: Sabor, Zemaljski savjet i Katarsko vijeće. Bosanski sabor po ustavu nije imao zakonodavnu vlast, koja je i dalje ostala u nadležnosti Cara i Kralja, odnosno Vlade u Beču i Pešti. Prestankom rada Bosanskog sabora, krajem juna 1914. godine, i izbijanjem Prvog svjetskog rata, prestaje i stranačko-politički život u BiH u to doba.
Muslimanska narodna organizacija
MNO je prva građanska politička stranka u BiH koja istakla svoj program i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okružnim i mjesnim odborima. Nastala je iz autonomnog pokreta nakon progona muftije Džabića. Marta 1905.godine Zemaljska vlada donijela je odluku da se za izdržavanje islamskih školskih zavoda uvede porez od 5% na prihode. Narod je na to odgovorio: „Ni pare bez vjersko-prosvjetne (mearifske) autonomije“. Ohrabreni ovim, vođe MNO koje su ostale u BiH, 24.03.1905.godine predale su namjesniku Ištvanu Burijanu predstavku u kojoj traže: „Ukidanje vanrednih policijskih mjera, koje ograničavaju slobodu rada i kretanja, Dozvolu povratka u domovinu licima proglašenim neovlaštenim iseljenicima (Džabić i ostali), Puštanje interniranih na slobodu, itd.“. Posebno su se aktivirali veleposjednici koji su ocijenili da je to prilika za isticanje agrarnih zahtjeva. Muslimanska deputacija (Šerif Arnautović, Muhamed-beg Džinić, Šemsi-beg Zaimović i Derviš-beg Miralem) u februaru 1906.godine, preko Beograda, otputovala je u Istanbul da od muftije Džabića primi dokumente i ovlaštenja za daljnje vođenje autonomnog pokreta, što im je muftija Džabić i uručio. Po povratku u BiH, u aprilu 1906.godine, Šerif Arnautović i navedeni preduzimaju korake za pokretanje naroda u akciju i ponovno otvaranje Kancelarije u Budimpešti, radi upoznavanja javnosti sa programom i akcijama autonomnog pokreta.
Zemaljsko-vakufsko povjerenstvo, imenovano od strane Vlade, pruža podršku autonomnom pokretu. Na sjednici u maju 1906.godine, na prijedlogu Akifa Biserovića, usvojena je peticija kojom se od Vlade tražilo da do kraja 1906.godine riješi pitanje autonomije BiH.
Ištvan Burijan izdao je Izjavu delegacijama navodeći da će spornim pitanjima mešihata izići u susret, naglašavajući dva zahtjeva:
Da ulema bude podvrgnuta halifi (sultanu) i njegovom savjetniku šejhu-l-islamu i
Da će se pitanje vakufsko-mearifska autonomije riješiti kada se muslimani definitivno slože oko svojih zahtjeva i reprezentativnih zastupnika.
Muslimani su brzo ispunili oba zahtjeva i istakli pitanje „hljeba i društvenog položaja“. Posebno su istakli: materijalno smo opali i društveno zaostali, trgnimo se i pođimo naprijed. Moramo povesti političku organizaciju, da bi smo mogli složno na jedna usta zatražiti svoja prava, ali moramo, ako ne prije, a ono uporedo s tim povesti i ekonomsku organizaciju, koja bi bila sigurno i jako utočište naše borbe“.
Formiranju Muslimanske narodne organizacije prethodio je progon mostarskog muftije Ali Fehmija Džabića iz Bosne i Hercegovine u Istanbul. Naime, 03. maja 1899.godine izvršeno je konspirativno pokatoličenje i udaja djevojke Fate Omanović. Dva dana nakon toga, oko 1.000 Mostaraca održalo je protestnu skupštinu, a 06. maja u kiraethani (čitaonici) Krcine medrese konstituisan je odbor dvanaestorice, na čelu s muftijom Džabićem. Ovaj odbor je 14.10.1899.godine u Beču podnio predstavku Benjaminu Kalaju, a 19.10. iste godine Caru i Kralju Franji Josipu I., koji je dana 02.02.1900.godine u odgovoru istakao: „Država ne nalazi razloga da išta preduzme, jer za to nema razloga“.
Nedugo nakon skupštine u Mostaru, u Travniku je aktivirana opozicija Džabićevom pokretu pod imenom „Der hailige mufti“. U proljeće 1900.godine ovaj pokret stupio je u vezu sa srpskim političarima, a u avgustu 1901.godine, u kući Ahmet-age Hende u Kiseljaku u tajnosti su se sastali bošnjačke i srpske vođe na čelu s muftijom Džabićem i Gligorijem-Glišom Jeftanovićem. Dogovarali su organizaciju vlasti na način da bi uvažavali visoku portu, s tim da bi u BiH bili guverner i njegov zamjenik (Bošnjak i Srbin) koji bi se na ovim pozicijama mijenjali prema dogovoru.
U januaru 1902.godine, muftija Džabić sa još pet prijatelja odlazi u Istanbul radi obavljanja vjerskih poslova i kupovine ćilima za mostarske džamije, što austro-ugarske vlasti koriste da bi mu zabrane povratak u BiH. Zabranu su propagandno obrazložili da je muftija Džabić pobjegao iz BiH.
Dva mjeseca nakon toga i Šerif Arnautović je interniran u Rašku Goru. On, nakon toga, sa grupom Bošnjaka lađom, preko Save, Dunava i Crnog Mora odlazi kod muftije Džabića, prognanog u Istanbul, i ukazuju mu na teške prilike u Bosni i Hercegovini. Tom prilikom muftija Džabić ih je savjetovao i instruisao da osnuju političku stranku, što su oni i učinili u povratku u Slavonskom Brodu. Nažalost, na osnivačkoj skupštini, kada je formiran Egzekutivni odbor, došlo je do podjele na dvije frakcije: košćuni-tvrdiši i mehkiše.
Dana 03.12.1906.godine, u Slavonskom Brodu, na pismeni poziv Ali-bega Firdusa održan je sastanak muslimanskih prvaka iz cijele BiH, na kojem je formirana MNO. Većina prisutnih (košćuni) tražili su da se borba za autonomiju proširi pitanjima političkih sloboda i agrarnih odnosa. Manjina (mehkiši) bili su za to da se borba nastavi isključivo za vakufsku i vjersko-prosvjetnu (mearifsku) autonomiju. Na ovoj sjednici je izabran Egzekutivni odbor, čije je sjedište bilo u hotelu „Paris“ u Budimpešti. Za predsjednika odbora izabran je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna.
Agrarni odnosi istaknuti su kao opšte-muslimansko pitanje. Vladi je zamjereno na pretvaranju privatnog (mulk) u državni (erazi mirije) posjed. Tražilo se izvršenje Saferskog zakona, ukidanje paušalizacije desetine, vraćanje prava na ispašu i korištenje opštinskih šuma, ukidanje naredbe o neovlaštenim iseljenicima i dozvola za njihov povratak u BiH. Zahtijevano je uvođenje građanskih sloboda, sloboda javnih korporacija i opštinska samouprava. Istaknuto je da muslimani moraju biti u vezi sa halifatom, odnosno šejhu-l-islamom. Zaključili su da je „neodrživo da inovjerna vlada upravlja vjerom muslimana“. Ustali su protiv davanja državne zemlje i preduzeća strancima, stvaranju beskućnika i bezzemljaša muslimana, hapšenju muslimana u vrijeme dok Hrvati drže javne manifestacije i sl. Demantovali su vladinu propagandu da muslimanski prvaci formiraju MNO (po naputku Srba i u korist Srbije). List MNO zvao se „Musavat“ (jednakost). MNO je smatrala da je „BiH dio turske carevine, a Austro-Ugarska opunomoćenicom evropskih sila koje su joj na Berlinskom kongresu samo povjerile upravu i uređenje ovih pokrajina“.
Prvi izbori u BiH obavljeni su početkom 1907.godine. Učestvovalo je oko 130.000 odraslih muslimana. U svim mjestima izabrani su Milletski odbori MNO, koji su poslali svoje delegate (njih oko 100) na Prvu skupštinu MNO u Budimpeštu, na kojoj je izabran i proširen Egzekutivni odbor od 18 članova kojima je povjereno da o svim pitanjima zastupaju muslimane BiH.
Narodnu kancelariju MNO u Budimpešti namjesnik Ištvan Burijan stalno je zaobilazio, mada je Egzekutivni odbor sarađivao sa Zemaljskim vakufskim povjerenstvom, ali mu je isto odbilo saradnju, obrazlažući to da ne mogu govoriti u ime naroda, pošto su imenovani od strane Zemaljske vlade. Javnost van BiH otpočela se sve više interesovati za muslimansko pitanje i stanje u BiH.
MNO je uspjela dobiti kulturno-vjersku autonomiju, ali je kao stranka, zbog njene procjene da su austro-ugarske vlasti bile najbolji garant zemljoposjedničkih privilegija, ostala vjerna monarhiji.
Prof. dr. sci. Najetović Džemal
