Deveti put kad je moj dečko zaboravio doći po mene nakon posla, stajala sam pod nadstrešnicom poslovne zgrade dok je kiša tukla po kišobranu.
Pola sata ranije poslao je:
„Stigao sam. Čekam te dolje.”
Deset minuta kasnije, dok sam ga zvala, iz pozadine se začuo ženski glas:
„Luka, vreća pijeska za mačku je preteška. Možeš je odnijeti na balkon?”
Stisnula sam mobitel.
Nisam više pitala kad će doći.
Luka je kratko zašutio.
„Mila, uzmi Bolt i idi doma. Petra živi sama, dostava joj je ostavila hrpu stvari pred vratima. Samo ću joj pomoći pa dolazim.”
Tri godine govorio mi je:
„Ne idi sama navečer. Čekaj mene.”
Te večeri prvi put sam shvatila da možda problem nije u tome što me zaboravlja.
Problem je u tome što sam ja još uvijek čekala.
A onda sam preko ceste ugledala trgovinu električnih skutera.
Ušla sam potpuno mokra.
„Mogu li jedan odvesti odmah?”
Prodavač me pogledao kao da se šalim.
„Po ovakvoj kiši?”
„Da.”
Izabrala sam mali bijeli električni skuter.
Kad me pitao želim li dodatno stražnje sjedalo za suvozača, pogledala sam ga nekoliko sekundi.
„Ne treba.”
„Sigurno? Poslije je kompliciranije ugrađivati.”
Spustila sam karticu na pult.
„Sigurno. Od sada vozim samo sebe.”
Prije tri godine Luka je bio čovjek koji me gotovo silio da se naviknem na njega.
Radila sam pet tramvajskih stanica od stana.
Od stanice do zgrade bilo je još desetak minuta pješice.
Meni to nikad nije bio problem.
Ali Luka je svaki dan slao istu poruku:
„Kad završiš, nemoj izlaziti sama. Dolazim.”
U početku sam se smijala.
„Nisam dijete.”
„Znam.”
„Onda zašto?”
„Jer mogu doći po tebe.”
Ako bi padala kiša, čekao bi pod ulazom.
Ako bih ostala prekovremeno, sjedio bi u automobilu i odgovarao na mailove.
Ako bih rekla da ću tramvajem, uvrijedio bi se.
„Mila, ja te želim pokupiti. Ti samo završi posao.”
Navikla sam se.
Toliko da bih svaku večer pred kraj smjene automatski pogledala mobitel i čekala registraciju njegova auta.
Toliko da bi poruka „stigao sam” postala osjećaj da je dan napokon gotov i da više ne moram ništa sama.
Ne znam kad se „stigao sam” pretvorilo u „idi ti prva”.
Prvi put njegov se prijatelj selio.
Drugi put susjedu je pukla cijev.
Treći put kolegi nije radio laptop.
Četvrti put Petra je plakala jer ju je klijent ponizio na sastanku i Luka ju je „usput” odvezao kući.
Svaki put postojao je razlog.
Svaki put:
„Oprosti. Neće se ponoviti.”
Svaki put sam vjerovala.
Te večeri, dok sam još stajala na kiši, ponovno sam iz telefona čula Petrin glas:
„Luka, i karniša mi se klima. Možeš pogledati?”
Luka mi je tiše rekao:
„Nazvat ću te poslije. Kiša je jaka, uzmi taksi.”
Gledala sam osvijetljenu trgovinu preko ceste.
I nasmijala se.
„Luka.”
„Da?”
„Kad završiš s karnišom, provjeri joj i žarulje. Možda i one trebaju muškarca.”
Zašutio je.
„Mila, jesi ljuta?”
Pogledala sam svoje potpuno mokre cipele.
„Nisam.”
I stvarno nisam zvučala ljuto.
To me najviše iznenadilo.
Petra je opet viknula:
„Luka! Vreća se poderala!”
On je brzo rekao:
„Moram ovo riješiti. Javi kad stigneš doma.”
Prekinuo je.
Ja nisam zvala taksi.
Kupila sam skuter.
Prodavač mi je pokazao kako se puni, kako se zaključava, koliko drži baterija i kako kočiti po mokroj cesti.
„Hoćete stražnje sjedalo?”
Pitao je još jednom.
Na sekundu sam se sjetila našeg prvog mjeseca veze.
Jedne večeri tramvaji su stali zbog nevremena.
Luka me tada vozio starim biciklom.
Na stražnje sjedalo stavio je svoju jaknu da ne sjedim na mokrom.
Cijelim putem pedalirao je polako.
Ja sam ga držala za košulju i smijala se.
„Izgledaš kao mokar pas.”
Okrenuo je glavu.
„Onda zapamti. Od sada ću dolaziti po tebe.”
Prodavač je ponovno pitao:
„Gospođice?”
Vratila sam se u sadašnjost.
„Bez sjedala.”
„Dobro.”
Kad je kartica prošla kroz terminal, mobitel je zavibrirao.
Luka:
„Jesi našla prijevoz?”
Okrenula sam ekran prema dolje.
Stavila kacigu.
Prodavač mi je zategnuo remen.
„Prvi put?”
„Da.”
„Onda polako. Ne kočite naglo. I nemojte kroz pothodnik, tamo se skuplja voda.”
„Hvala.”
Izašla sam na kišu.
Ruke su mi malo drhtale na upravljaču.
Ne od straha.
Više kao da sam nakon dugo vremena ustala iz položaja u kojem sam predugo sjedila.
Vozila sam sporije od dostavljača.
Sporije od biciklista.
Ali prvi put sam cijeli put kojim sam godinama sjedila na suvozačkom mjestu prešla sama.
Kad sam stigla pred zgradu, Luka je poslao još tri poruke.
„Jesi doma?”
„Mila?”
„Zašto se ne javljaš?”
Parkirala sam skuter.
Fotografirala ga.
Poslala mu samo:
„Jesam.”
Odgovorio je gotovo odmah.
„Čiji je skuter?”
„Moj.”
Tri točkice na ekranu pojavljivale su se i nestajale.
Na kraju:
„Zašto si ga kupila?”
Nisam odgovorila.
Ušla sam u stan.
Skinula mokru jaknu.
Skuhala čaj.
I prvi put nakon jako dugo vremena nisam provjeravala kad će Luka doći.
Došao je u 23:17.
„Stvarno si kupila skuter?”
„Da.”
„Po ovoj kiši?”
„Da.”
„Mogla si pričekati sutra.”
„Mogla sam.”
„Mogla si i nazvati taksi.”
„Mogla sam.”
Bacio je ključeve na stol.
„Zašto odgovaraš kao robot?”
„Umorna sam.”
Prišao mi je.
„Mila, rekao sam ti da je Petra sama.”
„Znam.”
„I da joj je trebalo pomoći.”
„Znam.”
„Onda?”
Pogledala sam ga.
„Ništa.”
„Nemoj govoriti ‘ništa’ ako očito nešto nije u redu.”
„Onda ću reći nešto konkretno.”
Stavila sam šalicu u sudoper.
„Devet puta.”
Namrštio se.
„Što devet puta?”
„Devet puta si rekao da dolaziš po mene, pa nisi došao.”
„Brojala si?”
„Nisam.”
Zastala sam.
„Samo sam se svaki put sjetila.”
Luka je uzdahnuo.
„Mila, to su se svaki put dogodile stvari koje nisam mogao predvidjeti.”
„Petra ne može podići mačji pijesak?”
„Ne počinji.”
„Karniša?”
„Mila.”
„Klijent ju je rasplakao?”
„Bila je stvarno loše.”
„Naravno.”
Lice mu se stvrdnulo.
„Jesi ljubomorna na nju?”
„Ne.”
„Onda se ponašaš bezveze.”
„Moguće.”
Prošao je rukom kroz kosu.
„Dobro. Sutra ću prodati taj skuter ako ti toliko smeta što sam zakasnio.”
Prvi put sam ga pogledala potpuno zbunjeno.
„Što?”
„Ne treba ti.”
„Moj je.”
„Znam, ali…”
„Luka.”
Zaustavila sam ga.
„Neću ga prodati.”
„Zašto?”
„Jer ga trebam.”
„Imaš mene.”
Ta rečenica nekad bi me rastopila.
Te večeri izazvala je samo umor.
„Ne želim da moram imati tebe da bih stigla kući.”
Zašutio je.
Sutradan sam se skuterom odvezla na posao.
Pa sljedeći dan.
Pa sljedeći.
U početku mi je Luka svako jutro govorio:
„Mogu te odvesti.”
„Ne treba.”
„Mogu doći poslije posla.”
„Ne treba.”
Petog dana prestao je pitati.
Sedmog dana Petra mi je poslala zahtjev za prijateljstvo na Instagramu.
Nismo bile bliske.
Poznavala sam je samo iz priča.
Radila je s Lukom u marketinškoj agenciji.
Otvorila sam njezin profil.
Prva fotografija bila je nova.
Na balkonu.
Nova mačja penjalica.
U kutu se jasno vidjela karniša.
I Luka.
Stajao je na ljestvama.
Petra je fotografiju objavila uz tekst:
„Neki ljudi uvijek dođu kad ih trebaš.”
Objavljeno iste večeri kad je mene ostavio na kiši.
Nisam komentirala.
Samo sam napravila snimku zaslona.
Dva dana poslije Luka je rekao:
„U petak ne planiraj ništa.”
„Zašto?”
„Vodim te na večeru.”
„Povod?”
„Moramo malo biti sami.”
Zanimljivo.
Kad sam ga trebala ja, imao je obveze.
Kad je osjetio da se odvajam, odjednom je imao slobodan petak.
„Dobro.”
U petak sam došla svojim skuterom.
Luka je već sjedio u restoranu.
Na stolu cvijeće.
„Napokon.”
Ustao je i poljubio me.
„Znaš da te volim?”
„Znam da to govoriš.”
Pogledao me.
„Još si ljuta.”
„Nisam.”
„Opet.”
Sjeli smo.
Neko vrijeme razgovarali smo o poslu.
O običnim stvarima.
Skoro sam pomislila da će večer proći mirno.
Onda mu je zasvijetlio telefon.
Petra.
Poruka se vidjela na zaključanom zaslonu.
„Luka, možeš li doći? Opet mi curi voda ispod sudopera.”
Luka je odmah okrenuo telefon.
Ja sam nastavila jesti.
Pet minuta kasnije opet.
„Stvarno se bojim da će poplaviti.”
Luka je spustio vilicu.
„Mila…”
Nasmijala sam se.
„Idi.”
„Ne moram.”
„Očito moraš.”
„Mogu joj poslati broj majstora.”
„Odlično.”
Nije poslao broj.
Gledao je ekran.
Poruka treći put:
„Molim te.”
Luka je ustao.
„Samo ću otići provjeriti ventil. Vratit ću se za pola sata.”
Gledala sam ga.
„Ako izađeš kroz ta vrata, nemoj se vraćati ovamo.”
Lice mu se promijenilo.
„Prijetiš mi?”
„Ne.”
Spustila sam vilicu.
„Samo ti prvi put unaprijed kažem što će se dogoditi.”
Evo nastavka i završetka priče:
2. DIO
Luka je stajao pored stola, s jaknom prebačenom preko ruke. „Znači, ako pomognem prijateljici u nevolji, ti prekidaš sa mnom?“ Pokušao je to izgovoriti tako da ja ispadnem negativac. Da zvučim ludo. Pretjerano dramatično. Nesigurno. Prije samo mjesec dana, vjerojatno bih se počela opravdavati. Možda bih čak i popustila.
Večeras sam samo uzela svoju čašu vina i otpila gutljaj. „Tako je.“ Zubi su mu se stisnuli. „Znaš da pretjeruješ. Vraćam se za najviše četrdeset minuta. Naruči nam desert.“ Okrenuo se i izašao iz restorana. Gledala sam kroz staklo kako užurbano ulazi u svoj auto. Nije se ni jednom osvrnuo.
Nisam naručila desert. Pozvala sam konobara, platila svoju polovicu računa i ostavila napojnicu. Zatim sam izašla na svježi zrak, sjela na svoj mali bijeli skuter, stavila kacigu i odvezla se kući.
Stan je bio tih kad sam ušla. Izvukla sam njegovu veliku crnu putnu torbu s dna ormara. Nisam divljala. Nisam plakala. Nisam bacala stvari. Uredno sam složila njegove košulje, hlače, satove, onaj glupi aparat za brijanje i laptop. Sve ono što mu treba da nastavi svoj život negdje drugdje. Zatvorila sam patentni zatvarač i stavila torbu ispred ulaznih vrata s vanjske strane. U bravu sam s unutarnje strane gurnula i okrenula svoj ključ, tako da ne može otključati izvana.
Točno četrdeset i pet minuta kasnije, mobitel je zasvijetlio. Luka: „Riješio sam ventil. Konobar kaže da si otišla. Zašto si otišla?“
Nisam tipkala tekst. Otvorila sam galeriju slika. Pronašla sam onu snimku zaslona Petrinog Instagrama. Sliku na kojoj on stoji na ljestvama popravljajući karnišu, uz potpis: „Neki ljudi uvijek dođu kad ih trebaš.“ Stisnula sam ‘Pošalji’. Odmah nakon toga, poslala sam još jednu poruku: „Tvoje stvari su pred vratima. Ne pokušavaj otključati.“
Nije odgovorio porukom. Nazvao je. Odbila sam poziv. Nazvao je ponovno. Opet sam odbila.
Pola sata kasnije, začula sam užurbane korake na stubištu. Zatim zvuk guranja ključa u bravu, ali ključ nije htio ući do kraja. Zalupao je po vratima. „Mila! Otvori! Jesi li ti normalna?! Vidio sam tu prokletu sliku, pa što onda?! Prijatelji smo! Pomažem joj!“ Nisam otvarala. Stala sam s druge strane vrata. „Nismo više ni to, Luka. Uzmi torbu i idi.“
„Zbog jednog sudopera i karniše bacaš tri godine u smeće?!“ vikao je, a glas mu je odzvanjao praznim hodnikom.
„Ne,“ rekla sam mirno, naslonivši čelo na hladno drvo vrata. „Ne bacam ih ja. Ti si ih ostavio na kiši. Devet puta.“
Začula sam kako teško diše s druge strane. „Mila, otvori mi. Neću više ići Petri, prekinut ću svaki kontakt s njom. Slušaš li me?! Mila!“
Prvi put u tri godine, njegove riječi nisu imale apsolutno nikakvu težinu. Zvučale su prazno, poput onog „Stigao sam. Čekam te dolje“, nakon kojeg bih stajala sama na pljusku gledajući u praznu cestu.
„Luka,“ rekla sam tiho, ali dovoljno jasno da me čuje. „Moj skuter nema stražnje sjedalo. A u mom životu više nema čekaonice. Laku noć.“
Nisam čekala da odgovori. Odmaknula sam se od vrata i otišla u dnevni boravak. Nakon nekoliko minuta moljakanja i lupanju je došao kraj. Čula sam kako psuje, a onda tupi zvuk povlačenja teške torbe niz stepenice.
Mjesec dana kasnije, ponovno je padala kiša. Ista onakva kiša kao one večeri kad sam stajala pod nadstrešnicom poslovne zgrade. Kolegica s posla me pogledala s vrata ureda. „Mila, lije kao iz kabla. Hoćeš da ti naručim Bolt?“ Nasmiješila sam se, oblačeći kabanicu. „Ne treba, hvala.“
Izašla sam van, otključala svoj mali bijeli skuter i stavila kacigu. Nisam gledala u automobile koji prolaze. Nisam provjeravala mobitel. Nisam čekala ničija svjetla, ni ničiju poruku utjehe. Dala sam gas. Vozila sam polako, kapljice su mi udarale u prozirni vizir, ali nikad se u životu nisam osjećala toliko slobodno i lagano. Više nikoga nisam čekala. I, što je najvažnije, više nisam kasnila u vlastiti život.
