Zadržala sam dah. Svaki instinkt u meni vrištao je da širom otvorim vrata, bacim mu tu vruću juhu ravno u lice i zahtijevam odgovore. Ali to bi mu dalo prednost. Znao bi što znam, a ja još uvijek nisam imala cijelu sliku.
Izvadila sam mobitel iz džepa drhtavim rukama, prebacila ga na nečujno i uključila snimanje zvuka.
— Samo se pobrini da potpiše one papire u petak — rekao je ženski glas s druge strane. — Ako ne prebaciš tu kuću na moje ime kao što si obećao, ja ću joj sve reći.
— Potpisat će — rekao je Ethan, a u glasu mu se čula jeziva, izračunata hladnoća koju nikada prije nisam čula. — Uvjerio sam je da je to zbog poreznih olakšica i zaštite imovine. Bez brige, kuća će biti tvoja, a novac je već na sigurnom računu.
Znači, to je bio plan. Moja kuća. Kuća koju sam naslijedila od djeda, a koju smo nedavno renovirali “zajedno”. Tjednima me uvjeravao da je moramo prepisati na zajedničko vlasništvo, a onda i na neku njegovu holding tvrtku zbog nekakvih pravnih zaštita. Ja sam, slijepa od povjerenja, pristala pripremiti papire za ovaj tjedan. Sada ju je namjeravao otuđiti.
Snimila sam dovoljno. Polako, pazeći na svaku podnu dasku, povukla sam se niz hodnik. Izašla sam kroz ulazna vrata jednako tiho kao što sam i ušla. Vrećicu s njegovom omiljenom juhom bacila sam u prvu kantu za smeće na uglu ulice.
Nisam se vratila u ured. Sjela sam u auto, zaključala vrata i nazvala banku.
— Želim prijaviti sumnju na neovlašteni prijenos i trenutno zamrznuti sve zajedničke račune — rekla sam operateru, a glas mi je postajao sve čvršći sa svakom izgovorenom riječi. Srećom, zbog visine iznosa, transfer je još uvijek bio na čekanju. Otkazala sam ga.
Nakon banke, nazvala sam svog odvjetnika.
Sljedeća tri dana bila su najgora tortura u mom životu. Morala sam glumiti zabrinutu, naivnu suprugu. Kuhala sam mu čajeve, pitala ga kako se osjeća, slušala njegovo namješteno kašljanje koje mi je sada zvučalo kao najgora amaterska gluma. Iznutra sam gorjela, ali sam se smješkala.
Došao je petak ujutro.
Ethan je ustao, čudesno ozdravljen. Obukao je svoju najbolju košulju i sišao u kuhinju.
— Ljubavi, osjećam se puno bolje — rekao je, sipajući si kavu. — Znaš, danas bismo trebali riješiti onu papirologiju kod bilježnika. Zbog poreza, sjećaš se?
Sjedila sam za kuhinjskim otokom. Preda mnom je bila tanka siva fascikla.
— Sve je već riješeno, Ethane — rekla sam mirno.
Nasmiješio se, vidno zbunjen. — Kako to misliš? Još ništa nisi potpisala.
— Nisam potpisala prepisivanje svoje djedovine tvojoj ljubavnici, točno — rekla sam, a njegov je osmijeh u sekundi nestao. Lice mu je postalo pepeljasto sivo. — Ali potpisala sam nešto drugo.
Gurnula sam fasciklu preko radne ploče prema njemu.
Ruke su mu se tresle dok ju je otvarao. Unutra su bili papiri za razvod, ispis njegove tajne transakcije i sudski nalog o zamrzavanju cjelokupne imovine.
— Tvoj transfer onog novca koji si tako velikodušno “prebacio” poništen je u srijedu poslijepodne, pola sata nakon vašeg malog telefonskog razgovora — nastavila sam, ne skidajući pogled s njegovih prestravljenih očiju. — A što se tiče kuće… moj odvjetnik je jako uživao slušajući audiosnimku tvoje namjere da me prevariš. Budi sretan ako te ne prijavim za pokušaj kaznenog djela.
— Ja… ja to mogu objasniti… — zamucao je, povlačeći se korak unatrag, kao da ga papiri na stolu mogu opeći.
U tom trenutku, njegov mobitel je zasvijetlio. Zvala je Ona.
Uzela sam njegov telefon, pritisnula zvučnik i odgovorila.
— Je li potpisala?! — upitao je nestrpljivi ženski glas.
— Nije — odgovorila sam. — Ali čestitam, upravo si dobila cijelog Ethana. Bez mog novca i bez moje kuće. Nadam se da će ti se svidjeti ovakav. Sada imaš točno deset minuta da dođeš po njega, inače njegove stvari lete na travnjak.
Prekinula sam poziv i bacila telefon natrag na stol.
— A ti — pogledala sam ga, pokazujući prema ulaznim vratima. — Odlazi.
