Jovica Stefanović Rambo u 37. godini živi kao beskućnik, spava u parku, hrani se u Crvenom krstu i zaradi ponešto od čuvanja parkića. I tako siromašan pomaže bolesnom ocu koji ga je brutalno tukao.
Jovicu Stefanovića Ramba (37) znaju mnogi Požarevljani, jer ga svakodnevno sreću u centru grada. Međutim, malo ko od njih zna s kakvim se sve problemima ovaj njihov sugrađanin suočavao za vrijeme svog odrastanja, a koji ga ni danas ne mimoilaze.
– Majka me napustila kao malog i preudala se u Smederevu. Ostao sam sam s ocem alkoholičarem, koji mi je uskraćivao hranu i tukao me čime stigne – lopatom, žaračem, gajtanom, pesnicama… Od osme godine živio sam u hraniteljskim porodicama, a kasnije po domovima širom Srbije – priča Jovica.
Kada je napunio 18 godina i postao punoljetan, morao je da se iseli iz doma. Pošto nije imao kuda, vratio se kod oca.
– Zaposlio sam se u Centru za živinarstvo, gdje sam pet godina radio, a onda je ta firma propala. Otac mi je uzimao platu da bi kupovao alkohol i tada me je pijan tukao kao nekad kad sam bio dijete, lopatom i gajtanom. Jednom me je pretukao vrelim žaračem, tako da sam svuda po tijelu imao opekotine. Nekoliko puta udarao me je čekićem po tijelu i glavi, da bi me na kraju izbacio iz kuće – kaže Jovica.
Zbog trauma i stresova, bez posla i krova nad glavom, Jovica je jedno vrijeme proveo na odjeljenju psihijatrije požarevačke bolnice.
– Sad primam socijalnu pomoć od 6.500 dinara i hranim se u Crvenom krstu, a uspijevam da zaradim i neki dinar čuvajući dječji parkić u centru grada – nastavlja on. Najgore mu je što nema ni nužni smještaj, iako ga je tražio od grada, pa ljeti spava u parku, a zimi po podrumima i napuštenim zgradama.
Pomoćnik gradonačelnika, Dragan Ćurčija, kaže da će učiniti sve da pomogne Jovici.
– Jovicu znam od ranije, dobar je čovjek i napaćena duša. Lično, nisam nadležan za pitanje nužnog smještaja, ali ću njegov zahtjev proslijediti gradonačelniku i Gradskom vijeću, jer njemu po zakonu sljeduje nužni smještaj, pošto prima socijalnu pomoć – kaže Ćurčija.
Dok mu se ne obezbijedi bilo kakav krov nad glavom, Jovica će i dalje spavati na klupi u parku, pokrivajući se novinama. Iako je mnogo propatio, kaže da ne mrzi ni majku koja ga je napustila, ni oca koji ga je brutalno tukao.
– Otac mi je postao težak invalid, jer su mu amputirali obje noge i kreće se u invalidskim kolicima. Majka, takođe, živi u bijednim uslovima kod svoje majke u Smederevu i izdržava se od socijalne pomoći. I pored svega što su mi u životu loše učinili, ne mrzim ih i ne osuđujem. Čim se skućim, namjeravam da im bar malo pomognem, jer mi je žao da se i pod stare dane zlopate – kaže na kraju ovaj plemeniti čovjek.
