Obično bi se okupljala cijela rodbina i slavlje bi trajalo do kasno u noć. Te proslave su nekada bile toliko pompezne da se trošak za organizovanje ispraćaja podudarao sa organizacijom jedne svadbe. Među seoskim stanovništvom ispraćaj u vojsku je bio stvar prestiža. Često se dešavalo da cijelo selo ispraća vojnika.
Kao u svim djelovima bivše nam države, tako je bilo i na Kosovu. I mještani svih sela u Prizrenskoj Župi rado su i sa ponosom ispračali svoje sinove u Jugoslovensku Narodnu Armiju. Bila je čast i dika biti Titov vojnik i služiti svojoj domovini.
Mnogi su smatrali da je sramota biti odbijen na regrutaciji, pogotovo u ruralnim krajevima. To je bila potvrda odraslosti i muškosti, onoga što je njihova okolina od njih očekivala. Nesluženje JNA je bilo poput žiga sramote koji se nosi cijelog života.
Video koji smo pripremili govori upravo o jednoj zlatnoj generaciji iz Prizrenske Župe koja je 1987. godine organizovala zajedničko veselje na školskom stadionu u selu Rečane, a povodom odlaska na osluženje vojnog roka.
