Aneka Lukas preživjela je nevjerovatnu sudbinu, a od njene priče sigurno ćete se naježiti!
“Još kao mala djevojčica u svojoj rodnoj Belgiji sam postala seksualna robinja. Moja majka me je prodala i vodila me je gdje god bi joj to tražili. Šef ove mreže pedofilije bio je belgijski ministar. Klijenti su bili pripadnici elite”, započinje svoju priču Aneka Lukas koja je otvorila dušu u okviru socijalnog projekta “Prava žena, prava priča”.
Negdje oko mog 16-tog rođendana, 1969. godine, uzeli su me za orgijanje po prvi put, u nekom zamku. Vezali su me povodcem za pse i natjerali su me da jedem ljudski feces. Nakon što sam ostavljena da u toj gadosti ležim, osjećala sam se tako poniženo, morala sam da učinim nešto da spasim svoju dušu, ili da samo dopustim da umrem.
Sama sebe sam odgajala, cijeli život sam gledala bizarnu masu aristokrata koji su obučeni kao hipici kojima je trip muzika služila samo za zabavu za vreme seksualnih aktivnosti, oni su gutali tablete i zloupotrebljavali marihuanu. Bila sam stalno pod strahom, tresla sam se, ali moje tijelo je bilo tako mirno trenutak prije nego što sam čula hitac, i u jednom trenutku čula sam glas ali kao da taj glas nije bio moj, ali je govorio da će svi oni otići u zatvor.
Čudna muzika se širilia atmosferom i mnogi ljudi su bili i suviše drogirani da bi me primijetili.
Jedan čovjek, obučen poslovno, uhvatio je moj pogled. On je izgledao uplašeno, ali je održao pogled neko vrijeme, i činilo mi se da je obratio pažnju na mene. Zatim je otišao. Nikada ga više nisam vidjela u blizini, ali sam ga nakon godinu dana vidjela na TV-u. Postao je istaknuti belgijski političar.
U svoj toj atmosferi, neko od njih me je odveo do krova. Bila sam sigurna da će me ubiti, ali umjesto da ubiju mene, pokazali su mi tijelo mlade žrtve koja je ubijena onim hicem koji sam čula. Morala sam da ostanem mirna iako sam vrištala u sebi.
Radnim danima sam išla u školu, bila sam jako stidljiva tamo, i imala sam samo nekoliko prijatelja. Sjećam se da sam uvijek imala u školi takve situacije zbog kojih sam se stidjela i bila sam uvijek jako nesigurna u sebe – kad bi me pitali neko pitanje ja ne bih znala odgovor nikad i sva djeca bi mi se smijala.
Bila sam niko i ništa u školi a ni kod kuće niko nije brinuo o meni. Više pažnje su mi poklanjali kao robu. Osjećaj da ste viđeni kao prelijep, senzualni objekat od strane tako moćnih ljudi koji imaju visoke standarde, bio je jako dobar. Samo to je bilo pozitivno u mom životu i samo me je to održavalo.
Kada sam imala 10 godina. novi posjetilac je doveo sina koji je imao 20 godina. Bio je visok, plav i imao plave oči. Nasmojala sam se jer mi se dopao i on me je nazivao pogrdnim imenima.
Pitala sam ga: “Ti stvarno misliš da se meni ovdje dopada?”, nakon čega je uslijedilo ono što uvijek uslijedi, zlostavljanje.
Zaljubila sam se u njega a isti taj momak je godinu kasnije kada su krenuli da me ubiju, jer više nisam bila od koristi ljudima koji su vodili ovu mrežu, samo hladnokrvno stajao, gledao i smijao se.
Sve je prevršilo svaku mjeru. Žestoki ponos koji sam odjednom osjetila kao da je probadao moje tijelo. Osjetila sam cigaretu koja gori na mojoj podlaktici. Moje živahno tijelo kao da je umrlo. Misao “Ne trebaš mi” me je preplavila i postala je Ja, sve što sam vidjela bila je ljubav koju sam ojsećala, a ne bol koji mi je nanio.
To se dešavalo negdje 1974. godine, kada su me odveli u u malu sobu i vezali me. Čovjek koji me je mučio bio je jedan od optuženih za pedofiliju, slučaj za koji se vjerovalo da će podići svijest svih i raskrinkati sve mreže, ali se to nije dogodilo. Trebalo je da umrem te noći, ali sam spašena u zadnji čas.
Dok su me mučili, neki mladi čovjek je pregovarao sa političarem, i napravio dogovor da će raditi za političara i prikrivati ga u zamjenu za moj život. Ovo dobro djelo umalo ga nije koštalo sopstvenog života. Rečeno mi je da o tome da su pokušali da me ubiju ćutim zauvijek. Ali trebalo mi je 40 godina da progovorim.
Sati terapije
Godine 1988., kada sam imala 25 godina šetala sam ulicama Los Anđelesa i osjetila sam miris ljudskog fecesa koji me je bacio u sjećanja ponižavajućeg djetinjstva. Identifikovala sam se sa ovim iskustvom, a sramota je bila ogromna. Nisam bila spremna za novi život, sjećanja iz podsvijesti su nadolazila. Trebalo mi je još nekoliko godina, još mnogo sati terapije kako bi sa nekim podjelila sve ono što me muči.
Odlučila sam da svoje iskustvo podjelim sa ljudima jer mislim da je svijet spreman da se suoči sa onim što se krije u tami.
Ovakve stvari se moraju znati ukoliko mislimo da živimo kao ljudi. Svi koji su preživjeli incest, seksualno zlostavljanje ili bilo kakvu seksualnu ugroženost, imaju moju snagu. S obzirom da patim od posttraumatskog stresnog poremećaja, još uvek sam uznemirena kada čujem neku trip muziku i uznemirim se na bilo šta što me podsjeti na detinjstvo.
Mnogo energije ulažem da bih preživjela ne samo fizičko nasilje, nego i psihičko – da se nosim sa stidom. Živim dane tako što pokušavam da se izliječim od seksualnog zlostavljanja koje zahtjeva sto puta jaču snagu od bilo čega drugog.
Svjetski lideri, korumpirani političari i moćnici koji zlostavljaju djecu su sigurno kao djeca imali neke traume i još uvek nisu odrasli i prebrodili ih, a nesvjesno se na taj način se svete nekom. Oni nisu hrabri. Oni koji su osjetili zlostavljanje bi morali da se usmjere na preživljavanje i jačanje sebe, kako bi se borili i uspjeli u tome.
