Jučerašnjom uvjerljivom pobjedom Napolija nad Torinom (5-3), momčad Maurizija Sarrija ne samo da je došla na pod od drugoplasirane Rome, već je i definitivno pokazala kako je ona kriza s početka sezone iza njih, i da igraju možda i najdopadljiviji nogomet u Europi, uz francuski Monaco.
Iako je Mihajlovićev Torino najefikasnija momčad van vodeće trojke, jučerašnja golijada zapravo sugerira da su bili ravnopravniji suparnik nego što je to zbilja bio slučaj. Posebno je zapažen susret odigrao Dries Mertens, koji iznenađujuće uspijeva kompenzirati napadački deficit momčadi sa San Paola izazvan odlaskom Higuaina i ozljedom pristigle zamjene, Arkadiusza Milika.
Dok Sarri bez obzira na problematiku u napadu – gdje je bez usluga konzistentnog napadača ostao zakinut za sigurno četiri-pet prvenstvenih bodova ove sezone – i dalje računa na sustav 4-3-3 kao svoj prvi izbor, sasvim je uspješno unutar njega pronašao prostor za Belgijca Mertensa. Osim što je ušao u ekskluzivno društvo igrača koji su u svega deset minuta utrpali hat-trick, zajedno sa Shevchenkom i van Bastenom, Mertens je uz Sarrijevu pomoć pronašao način kako od prosječnog i oscilirajućeg krila postane otkriće na poziciji lažne devetke. Ono što je prvotno osmišljeno kao vatrogasni eksperiment, postalo je najugodnije iznenađenje Napolijeve sezone.
Deset Mertensovih pogodaka u Serie A ove sezone, uz četiri u Ligi prvaka učinile su Napolijeve napadačke brige itekako podnošljivima, ali uz konkretan učinak po Napoli je još bitnija stavka u kojoj Mertens svojim kretanjem i otvaranjem prostora pridonosi aktiviranju suigrača, kao i fluidnosti čitavog sustava.
Na ovom primjeru iz utakmice protiv Torina vidimo koliko Mertens duboko stoji između linija i kako svojim kretanjem otvara prostor igračima iz pozadine da ga efektivno napadnu i tako stvore višak u zadnjoj trećini igrališta. Dvostruku korist Mertens potencira izvlačenjem protivničkih stopera visoko, što za posljedicu ima remećenje defanzivne strukture gostiju, kako je prikazano u nastavku akcije.
Moretti griješi u procjeni tako što prerano napusti poziciju dok je krenuo zatvoriti Mertensa, ostavljajući tako previše prostora iza svojih leđa dok istovremeno njegovu namjeru ne ispraća donekle usko postavljen lijevi bek Barreca. To ostavlja prostora za Insignea da iskoristi loše postavljanje svog čuvara i napadne prostor. Ovdje je samo nepuštanje prednosti spriječilo takav razvoj situacije; ako ne bi sam Mertens odlučio uputiti loptu u prostor, sigurno bi iskoristio trokut s Callejonom, koji je imao još bolji pregled situacije od Mertensa a i prostor za bolji pas.
U nekoliko se navrata taj uzorak ponavljao, gdje su se u napadanju prostora izmjenivali Callejon, Insigne i Zielinski. To se vidi i kod drugog pogotka, gdje Mertens ulazi duboko, ostavlja loptu za Callejona i utrčava u prazan prostor sam. Nakon što mu je Hart uspio skinuti mrtvu šansu, Mertens je imao dovoljno sreće (i nepažnje od strane Torinove zadnje linije) da iz drugog pokušaja ugura loptu u mrežu za 3:0.
Protiv ovako ustrojenog i fluidnog sistema se jako teško braniti, pošto se očekuje izrazita koncentracija i pozicijska disciplina, kao i vještina u procjenama u djeliću sekunde. Mihajlovićevim trupama nije pomogla ni činjenica u kojoj su stajali izrazito visoko kako bi pritisnuli Napolijev vezni red metodom „čovjek na čovjeka“, ostavljajući istovremeno hektare prostora iza sebe koje je upravo Mertens ponajviše iskorištavao.
Sve je to rezultiralo ustaljenom formom Napoletana i čak 13 postignutih pogodaka u posljednje tri ligaške utakmice. Ono što predstavlja dodatni razlog za optimizam kod Napolijevih navijača je i povratak Milika, kao i najavljena pojačanja, što znači da će ovaj razrađeni efektni sustav dobiti na dubini i mogućnosti podešavanja na „plan B“ ovisno o potrebi. Oni koji su početkom sezone olako otpisali Napoli mogli bi se gadno prevariti na proljeće.
