“Kosovo nije zabačena zamlja. Ničija zemlja. Kosovo ima svoje granice. Kosovo nije bez ljudi, Kosovo ima svoje ljude. A, oni nisu samo Albanci. Kosovo nije bez historije, Kosovo ima svoju historiju. Kosovo nije bez glavnog grada, Kosovo ima svoj glavni grad. Kosovo nije bez ideje o državnosti i Kosovo gradi svoju sopstvenu državu. Ali, ko su državljani ovog Kosova? Ko su Kosovari ”? Da li postoji “identitet Kosovara”? Najnovije i aktualno izdanje rečnika Oxford ima novu riječ: Kosovar. Ali da li smo mi dodali riječ “Kosovar” u našim rečnicima?” – Ko je Kosovar? Kosovski identitet (Debat), list Java 2003.
Kosovska Deklaracija Nezavisnosti od 17. februara 2008. bila je krajnji rezultat decenijske borbe Kosovara različitog porijekla. S druge strane, kada se osvrnem na prvih pet godina državnosti Kosova, vidim toliko mnogo prostora u našoj sposobnosti da priznamo borbu za nacionalnost među različitim etničkim grupama koje čine kosovsku naciju. Pod kosovskom nacionalnošću mislim na shvatanje da biti Kosovac znači biti više od Albanca, Srbina, Turčina, ili Roma – zapravo, biti Kosovar znači imati osjećaj za zajedničku sudbinu sa svim ostalim Kosovarima koji mogu biti različiti u kulturnom, religijskom, nacionalnom ili historijskom smislu, ali koji imaju dovoljno zajedničkih stvari da djele viziju zajedničke budućnosti, i koji su jednako zabrinuti za blagostanje svoje zemlje. Ako ostavimo po strani retoriku “Mi protiv Njih”, Ramush Haradinaj je 2002. imao ispravnu ideju: “Mi idemo ka stvaranju naše države Kosova, u kojoj su građani Kosovari. Mi smo Albanci, ali mi smo Kosovari. Oni su Srbi, ali oni su Kosovari ” (23. mart 2002, list Java).
Ono što me iritira dok svako veče gledam vjesti i zabavne emisije na kosovskoj televiziji jeste stalno obraćanje emitera Albancima kao ekskluzivnoj grupi, što čini da izgleda kao da su Albanci jedini Kosovar koji naseljavaju Kosovo – “[Ubaci ime firme] želi svim Albancima srećne praznike,” ili “dragi Albanci“, i tako dalje. U suštini takvih deklarativnih etničkih izjava nalazi se pogrešna pretpostavka da samo Albanci prate kosovske medije da su samim tim oni jedini važni u javnoj sferi. Shvatam da mediji moraju pratiti svoje tržište i da je obraćanje svim Albancima u regiji potencijano profitabilnije za jednog malog emitera, ali biti nosilac takvog delovanja je štetna retorika koja povređuje Kosovce.
Brojni su razlozi zašto ovaj oblik isključenja potcjenjuje multietnički karakter Kosova: na primjer, pozdravljanjem isključivo Albanaca tokom TV emitovanja i u člancima štampe, mediji odbijaju da upute te pozdrave ne-Albancima; oni prećutkuju postojanje i stoga relevantnost ne-Albanaca u cjelokupnom kosovskom društvu. Ali, ne treba za to kriviti samo kosovske emitere i štampane medije – te institucije, javne i privatne po svojoj prirodi, su samo refleksija diskursa koji se svakodnevno koristi na Kosovu. Druge krivci su Naim Tërnava, muftija Kosova, koji je redovno slao pozdrave i čestitke povodom Kurban Bajrama (Eid ul Adha) svim Albancima na Balkanu, a da pri tom nije priznao kolektvnu muslimansku zajednicu Kosova koja uključuje Bošnjake, Turke, Gorance i tako dalje. Biskup Dodë Gjergji, predstavnik katoličke zajednice Kosova daje slične etničke izjave kada se obraća striktno Albancima povodom njegovih Božićnih i Uskršnjih čestitki, iako katolička zajednica takođe obuhvata i Hrvate i ostale manjine Kosova. Pravoslavni episkop Teodosije, naravno, obraća se Srbima u svojim godišnjim božićnim porukama sa upozorenjem da Kosovo mora ostati u Srbiji (opet jedna druga poruka podjele na jednom potpuno drugom nivou), ignorišući činjenicu da je pravoslavna zajednica po prirodi različita i da obuhvata Crnogorce, ali takođe i neki kosovske Albance. Premijer Hashim Thaçi je u svojim izjavama bio mnogo obuhvatniji. On se nije obraćao pojedinačnim etničkim grupama, nego više građanima Kosova, što je bilo ohrabrujuće vidjeti, pošto takav diskurs promoviše inkluzivnije društvo. Riječi su važne.
Kako na Kosovare djeluje diskurs podjele? Osim stvaranja hijerarhija među etničkim grupama na Kosovu, on stvara i percepciju da je vrijedno spomenuti samo jednu etničku grupu. Svaki put kada koristimo ovu vrstu jezika, mi otuđujemo ljude koje viđamo svakodnevno, ljude koji su naši susjedi, ljude koji se možda osjećaju Kosovarima kao i njihovi albanski susjedi, ili ljudi koji možda žele da se osećaju Kosovarima, ali koji, zbog mesta koje im se pripisuje u društvu, završavaju van definicije onoga što većina populacije smatra za kosovskim identitetom (koji je de facto identitet koji se pripisuje Albancima). Nalazim da je krajnje smješno da kosovska televizija emituje uvezene sapunice o ljubavnim aferama u Otomanskom carstvu, sinhronizuje ih ili titluje sa turskog na albanski jezik, dok je s druge strane skoro nemoguće da ijedan kosovski emiter poželi turskim Kosovarima sretnu Novu godinu na turskom jeziku. Osim u Prizrenu, nigdje drugdje na Kosovu ne možete vidjeti prodavnice sa plakatima kojima se turskim Kosovarima želi sertna Nova godina na turskom jeziku.
Član pokreta Samoopredjeljenje (ili, nažalost, najpopularnije partije na Kosovu) najvjerovatnije će mi reći da Kosovo po svom identitetu mora ostati na prvom mjestu albansko, zato što etnički nacionalizam podrazumijeva glasove na izborima. Takođe bi mi rekli da ostale grupe treba da se podrede tom identitetu, čuvajući svoje identitete, pošto su Albanci većinska populacija na Kosovu, dok su ostali jednostavno manjine. Model većina – manjina podrazumijeva vertikalan hijerarhijski odnos – takav da je manjina uvijek grupa koja se mora podrediti željama većine. Ta je ideja u suprotnosti sa modelom različitosti, prema kojem se sve kulture vrednuju kao podjednako važne za državu i, shodno tome, se na taj način tretiraju.
Društva koja vrednuju različitost izgleda da su takođe otpornija prema predrasudama, stereotipima, i rasizmu – poštovanje raziličitosti je srž kulturne vrijednosti u Kanadi, i ključni dio kanadskog identiteta. Kanada je predvodila politiku multikulturalizma od ranih 1960-ih godina, nakon bolne historije vezane za diskriminatorsku politiku koja je bila usmjerena ka kanadskim domorodcima, ali takođe i prema imigrantima kineskog, japanskog, istočnoevropskog i italijanskog porekla. Danas Kanada vidi različitost kao prednost – zaista, ljudi koji mogu shvatiti pitanja iz različitih perspektiva, ljudi koje spajaju različiti životni putevi mogu naći nova rješenja za stare probleme. Inovacija dolazi razmišljanjem izvan staklenog zvona. Istraživanje pokazuje da naš kulturni identitet utiče na način na koji mi razmišljamo – samo zamislite kako bi bilo kada bi mi istinski negovali različite kulturne identitete koji Kosovo zovu svojim domom.
Ono što smo u nacionalističkom javnom diskursu propustili da priznamo jeste jedinstvenost Kosova u njegovoj bogatoj historiji različitosti. To što čini prošlost i sadašnjost toliko lijepom su upravo različiti ljudi koji čine sliku Kosova: oni govore različite jezike, imaju različita jela, održavaju u životu lijepe tradicije, djele fascinantnu historiju i ponose se sa svojim naslijeđem.
S tim u vezi, peta godišnjica nezavisnosti Kosova je vreme kada mi, Kosovari na Kosovu i u dijaspori, počinjemo da prihavatamo lijepu različitost koja čini Kosovo jedinstvenim u svijetu. Nadam se da će za pet godina ove moje riječi biti zastarele i da ćemo biti daleko od društva u kojem se jedna grupa stavlja na pijedestal; da ćemo biti ponosni što slavimo različite kulture i učimo jezike naroda koji Kosovo zovu svojim domom.
Bio sam ponosan kada sam na predavanju pred učenicima osnovne škole u mom gradu u Kanadi rekao da Kosovo ima čak četiri službena jezika, više nego u Kanadi, gdje imamo dva službena jezika. Prvo što su me pitali bilo je: “Pa, koliko ljudi govori ta četiri jezika? Da li ih uče u školi?” Djeca u Kanadi većinom francuski jezik počinju da uče od sedmog razreda, neki čak i od četvrtog, ostali idu u francuske škole od obdaništa. Samo zamislite kako bi bilo da se uvede srpski i turski jezik u većinski albanske osnovne školama na Kosovu i obrnuto. (Prijatelji Kosovari, ne podižite obrve – vrijedi razmisliti o tome.)
Nadam se da ćemo do obilježavanja 10. godišnjice doći do te tačke da prepoznamo važnost toga da naša djeca uče četiri jezika pa čak i više – možda bi mogla jednog dana učiti romski jezik, i ko zna, možda čak i čerkeški (kladim se da niste znali da se taj jezik govori na Kosovu.) Nadam se da ćemo shvatiti da su različite grupe koje žive na Kosovu takođe Kosovari, i da ne mogu prihvatiti kosovski identitet ako je taj identitet postao sinonim za jednu jedinu etničku grupu.
Priznajući da ne živimo pod staklenim zvonom, učinićemo uslugu našoj djeci. Tek kada budemo izbacili etničke podjele iz naše vizije za buduće generacije, stvarno ćemo graditi svoj put prema identitetu koji se ne bazira na isključenju manjine, nego na identitetu koji zrači različitošću, kroz njihovo uključivanje u našu sliku o samima sebi. Slaveći različitost kultura koje Kosovo zovu svojim domom i priznajući njihov doprinos kosovskom društvu, prigrlićemo poštovanu, pacifističku, to jest, egalitarnu kulturu za generacije koje dolaze. Ja ću, nadam se, tada, imati mnogo više ohrabrujući odgovor za svu znatiželjnu djecu Kanade koja žele da znaju da li svako kosovsko djete uči jezike i kulture Kosova.
Piše: Remzi Cej
Izvor: e-novine
