U haotičnom plesu nogometnih milijardi ponovo je bolji bio Real iz Madrida, četa Zinedina Zidanea, taktički neuvjerljivo vođena, ali sastavljena od nevjerovatnog spoja najboljih i najiskusnijih igrača.
PSG trenera Unaija Emeryja ponovo je ispao iz Lige prvaka od jednog španskog kluba, manje šokantno nego prošle sezone od Barcelone, ali ovaj put iz uloge favorita. Semafor je na kraju ispisao rezultat 2:1 za goste iz Madrida koji su s ukupnih 5:2 prošli u četvrtfinale Lige prvaka.
Što je utakmica manje sadržajna, posebno u taktičkom smislu, to ju je teže analizirati. Pisati analizu dvoboja trenera kakvi su Emery i Zinedine Zidane i sinoćnjih protivnika težak je zadatak, ako ne namjeravate čitaoce opteretiti izlizanim klišeima i frazama koje su pročitali hiljadu puta ranije.
Aktuelni Real i PSG žive od vrhunskog kvaliteta svojih igrača, a umiru od taktičke skromnosti njihove igre i trenera koji ne znaju ili neće da se potrude da vrhunski talenat uklope u nešto kompleksniju taktičku strukturu.
Koliko dubok kadar ima Real najbolje je pokazala prošla sezona, a ova utakmica samo je to dodatno potvrdila. Bez svoja dva ključna igrača, bez svoje kičme, motora, ideje i ideologije, bez Modrića i Kroosa, Zidane je na Parku prinčeva djelovao jednako stabilno i moćno.
Niko kao Real iz Madrida
Kako je to moguće? Moguće je jer su zamjene isto tako vrhunski igrači, jer koncepcija je toliko prosta da ne zahtijeva posebno uigravanje i jer je ostatak tima “ispran” u toliko voda, pregorio u toliko ratova i velikih utakmica da zatvorenih očiju igra velike utakmice.
Real je igrao bez Kroosa i Modrića, ali i Isca igra u jednostavnih 4-4-2 u oba smjera. Casemiro i sinoć sjajni Kovačić kontrolisali su centralni dio veznog reda. Asensio i Vasquez na krilima stajali su uže nego je to obično slučaj.
Da li je užim postavljanjem krila Zidane želio brojčano nadjačati na papiru sjajni PSG-ov vezni trojac Veratti–Rabiot–Motta ili je pak želio otvoriti koridore za svoje ofanzivne bekove ili oboje, sada nije ni bitno.
Ovakva postavka u sredini terena dala je mogućnost Zidaneu da Ronalda i Benzemu koristi u optimalnim ulogama, Benzemu skoro kao desetku i primarnog kreatora u posjedu ili tranziciji, Ronalda kao lutajuću špicu.
Kome je bilo teže, ko je više bio hendikepiran, domaćin ili gost, da li su izostanci Luke i Tonija jednak, veći ili manji hendikep nego neigranje velikog Neymara? Sve su to pitanja za raspravu, ali siguran sam da bi Emery lakše disao da je velikog Brazilca imao u sastavu. Neymar je toliko kvalitetan, toliko dobar u realizaciji i moćan u samokreaciji, da je i pored svih ostalih vrhunskih ofanzivaca njegov izostanak jednostavno – nenadoknadiv.
Hardver bez softvera ne može mnogo
Cavani–Di Maria–Mbappe su vrhunski trojac, ali njih madridska zadnja četvorka Carvajal–Varane–Ramos–Marcelo kontroliše bez velike potrebe za pomoći iz veznog reda. Neymar bi na lijevoj strani tražio mnogo više koncetracije, mnogo bliže postavljanje beka, bližeg štopera i veznog, što bi otvaralo prostor na drugoj strani.
PSG sve ove godine u sredini terena ima vrhunska imena, ali nema prave, smišljene igre. Kad gledate Rabiota i Verattija imate dojam da nemaju mane, kad uz njih imate staru kost i prekaljenog vuka Thiaga Mottu, sve djeluje idilično, ali samo na papiru.
Nepostojanje ozbiljnog sistema kod Parižana i globalni haos u igri ova dva sastava najbolje se ilustrira u prividnom kvalitetu presinga PSG-a iz kojeg sastav Unaija Emerya nije dobio doslovno ništa. Varane nema otvorenih opcija, ali Real ima dovoljno strpljenja da pričeka otvaranje jednog svog igrača. Nedostaje kontinuiteta i više koncentracije posebno prve linije.
Vrhunski pojedinci za vrhunski rezultat traže i nešto ideje s klupe, taktičke nadogradnje i ukomponiranosti s ostatkom tima. Bez toga u velikim utakmicama, protiv najjačih sastava, igra djeluje haotično, a to obično ne završi dobro.
Ne završi dobro, jer se u haosu niko ne snalazi kao Real Madrid, možda i najbolji spoj kvaliteta i iskustva u posljednjih dvadesetak godina. Nevjerovatno izgleda da bi Zinedine Zidane, ma koliko bio veliki autoritet zbog svoje igračke karijere, mogao uzeti tri trofeja Lige prvaka u tri sezone zaredom, ali je tako. Tajna je u kadru koji može šta poželi.
Unai Emery će poslije ovog ispadanja vjerovatno dobiti otkaz. Za deset godina neko će pišući njegovu biografiju napisati da je to zbilja vrhunski trener, posebno kad se pogledaju trofeji, epizode u Sevilli i Valenciji te paradoks da mu je u Parizu presudio veliki Real Madrid. Ipak, Emery u PSG-u igra sirotinjski nogomet, lišen ideje i sistema, a ispao je od ekipe koja po tim elementima nije mnogo bolja, ali je igrački raskošnija. Posebno kad PSG nema Neymara.
Na kraju, Parižanima ostaje žal da dobar dojam iz prve utakmice nije završio i dobrim rezultatom. Opet je presudila nepodnošljiva lakoća pobjeđivanja madridskog kvaliteta. Sinoć Parižani nisu imali ni dobar dojam, a ni rezultat. Real je najbolji dokaz da je u sportu igrački kvalitet presudan.
