Prije vrtoglavog napretka medicine u 20. vijeku, nije bila rijetkost da neke ljude prerano proglase mrtvim i žive ih sahrane. Nedavno je objavljena knjiga sa takvim primjerima iz cijelog svijeta.
Meri Best imala je 17 godina kada se zarazila kolerom u Indiji. Patila je od užasih bolova i mučnine, dok je njen puls postajao sve slabiji. Na posljetku, ljekari su je proglasili mrtvom i naložili što hitniju sahranu, kako se bacili ne bi dalje širili.
Te 1871. niko nije preispitivao procjenu stručnjaka. Tek deset godina kasnije, kada je u istu grobnicu trebalo da bude sahranjen njen ujak, pogrebnike je sačekalo užasno iznenađenje.
Poklopac na Merinom kovčegu bio je do pola odmaknut, a skelet djevojke do pola je virio iz njega.
Meri nije bila mrtva kada je zatvorena u sanduk, alinije imala dovoljno snage da ga potpuno otvori i preminula je u užasnim mukama.
Ma koliko grozno izgledala njena sudbina, u Viktorijansko vrijeme, a i ranije, takve životne priče nisu bile rijetke.
Sve do napretka medicine u 20. vijeku metode utvrđivanja smrti bili su sve samo ne pouzdani.
Pošto se često dešavalo da “preminuli” ustanu iz kovčega, dešavalo se da im “za svaki slučaj” prije sahrane srce probodu kopljem.
U knjizi obajavljenoj 1905. koja je nedavno doživjela još jedno izdanje, dvojica ljekara predstavila su slučajeve preranog sahranjivanja iz cijelog svijeta.
Najstrašniji su oni u kojima su žrtve bile nevjerovatno blizu spasenja, ali su ih njihovi bližnji iz straha od vampirizma ubijali.
Tako je 1887. u Francuskoj jedan mladić nošen u kovčegu na groblje, kada su pogrebnici čuli tiho kuckanje iznutra.
U strahu da će ožalošćena povorka paničiti, nastavili su sa sahranom, ali dok je zemlja padala na sanduk, kucanje je postalo toliko snažno da su ga svi čuli.
Umjesto da skinu poklopac, čekali su da stigne gradonačelnik. Međutim, dok je on došao, mladić se ugušio.
Nekada su ljudi koji su pokušavali da spriječe preranu sahranu proglašavani “ludim od bola” i nesposobnim da prihvate realnost smrti.
Virdžinija Mekdonald, djevojka iz Njujorka sahranjena je 1851. nakon kratke bolesti, uprkos tome što je njena majka tvrdila da nije mrtva.
Porodica je to pripisala njenoj “histeričnosti”, ali je pod pritiscima pristala da poslije nekoliko dana otvori kovčeg.
Otkrili su da djevojka leži na boku sa teškim povredama na rukama od ugriza, koje je sebi nanijela ili iz straha, ili od gladi i zatim preminula.
Pogrešne dijagnoze nastupanja smrti bile su česte prilikom komplikacija na porođaju.
Jedan ljekar iz Berkšira u Velikoj Britaniji ispričao je za slučaj jedne mlade majke, koja je osjetila bolove u grudima nedugo poslije porođaja.
Uprkos naporima ljekara da joj pomognu, ona je umrla, ili su oni bar pretpostavili da je tako.
Odmah su počele pripreme za njenu sahranu, ali pomoćnici nisu uspjeli da joj sklope oči.
Nakon što su otišli, jedna medicinska sestra riješila je da ostane uz njeno tijelo i primijetila da se čuje tiho disanje. Odmah je zatražila pomoć ostalih, ali ljekari nisu uspjeli da dokažu da je živa – stavljali su joj ogledalo pored usta, ali pare nije bilo. Takođe, otvorili su joj jednu venu na ruci, ali krv nije potekla.
Pripreme za sahranu su nastavljene, ali odana sestra je nastavila da insistira na tome da je žena živa i mahala joj zapaljenim perjem ispred nosa, kako bi izazvala instinktivnu reakciju.
Njen napor je urodio plodom, jer je žena uspjela da se povrati.
Ljekarima je rekla da je bila svjesna svega što se oko nje dešava, ali da nije imala snage da govori.
Imala je neku vrstu privremene paralize, zbog porođaja.
U nekoliko uzbudljivih slučajeva psi su spasavali živote svojih gospodara tako što su lajali na kovčeg ili napadali pogrebnike i tjerali ih da oslobode “preminulog”.
Ipak, od onih koji su “za dlaku” izbjegli sahranu, većina je pretrpjela tolike traume, da se od njih nikad nije oporavila.
Djevojka po imenu Sara En Dobins iz Hirforda proglašena je mrtvom 1879. i bila je bez svijesti tri nedjelje.
Poslije utvrđivanja “smrti”, smještena je u otvoren sanduk, a prostorija u kojoj se nalazila bila je zaključana tokom noći.
Ljekar je sutradan primijetio da se malo pomjerila i shvatio da je i dalje živa.
Sebi je došla tek poslije tri nedjelje, ali je trauma koju je preživjela bila tako velika da se s njom borila ostatak života, prije nego što je izvršila samoubistvo 14 godina kasnije.
Ovakvi slučajevi nisu rezervisani isključivo za vrijeme prije 20. vijeka.
Na primjer, jedan vojnik sa Fidžija umalo je sahranjen pošto je 2007. raznet bombom u Avganistanu.
Ljekari su ga proglasili mrtvim, a tek pošto je njegovo tijelo okupano pred sahranu, jedan od bolničara je primijetio slab puls.
Ispostavilo se da je bio u komi i hitno je prebačen u Veliku Britaniju na liječenje.
Osam dana kasnije probudio se i shvatio da su mu ljekari amputirali obje noge. On je predstavljao Veliku Britaniju na Paraolimpijadi 2012.
Sličan slučaj dogodio se sa Morin Džouns, 65-godišnjom ženom iz Jorkšira koja je pala u kući 1996.
Njen sin pozvao je ljekara, koji je utvrdio da je “umrla” od moždanog udara.
Pogrebnici su već stavljali njeno tijelo na nosila, kada je jedan policajac primijetio da je pomjerila nogu i počeo da joj masira grudi.
Džounsova se na posljetku probudila, a kasnije je utvrđeno da je bila u dijabetičnoj komi.
Iako se u potpunosti oporavila, pune četiri godine poslije tog događaja imala je košmare u kojima je bila živa sahranjivana.
Ovoliki broj primjera dokazuje koliko je linija između života i smrti tanka – tanja nego što možemo da pretpostavimo.
