Omarska. Naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini koje pripada općini Prijedor – 22 kilometra je udaljeno od ovog grada, i koje do proteklog rata nije bilo poznato po mnogo čemu.
Znalo se za rudnik željezne rude Omarska u kojem je nekad radilo 1.300 ljudi.
Ovaj rudnik će maja 1992. postati poprište zvjerskog nasilja. Mjesto u kojem će do augusta 1992. biti mučeno na najgroznije moguće načine, koncentracioni logor za čak 11 hiljada osoba koje nisu bile u skladu s planovima lokalnih vlastodržaca, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS).
Baš kao i u nacionalsocijalističkim koncentracionim logorima, ni o zločinima u Omarskoj nisu ostavljene pouzdane zabilješke, pa se ne zna koliko je mrtvih bilo u ovom logoru grozota. Više stotina, sigurno, a njihova tijela i dalje se ekshumiraju diljem prijedorske regije.
Priče preživjelih iz Omarske spadaju u najstrašnije priče proteklog rata u Bosni i Hercegovini. Silovanja, vađenja očiju, odsijecanje dijelova tijela i lomljenje ekstremiteta, bacanja živih ljudi u vatru… samo su dio užasnih prisjećanja preživjelih logoraša. U ovom logoru počinjeni su zapravo svi mogući zločini, kako ih analitički klasificira Helsinki Watch: genocid, ubistva, silovanja, mučenja i maltretiranja, nezakonita hapšenja civila, progoni ljudi, pomaganja u izvršenju zločina…
Nedžad Bejtić, koji je 503 dana proveo u bh. logorima – prvo u Omarskoj, pa na Manjači, pa u bijeljinskom Batkoviću, prisjećao se kako su ga tukli kolcima, štapovima, kaiševima. Blog Camo.ch piše kako su Nehru Delkić i Nihad Ključanin svjedočili kako su jeli uginule golubove, pili mokraću i prerađeno motorno ulje.
Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao “bijela kuća” i “crvena kuća”. Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever – jug, a duž njene istočne strane bio je niz pomičnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude.
Nusreta Sivac s još tri zatočenika iz Omarske svjedočila je o stradanju Bošnjaka u ovom logoru na Konferenciji UN-a o ljudskim pravima u Beču u ljeto 1993. Od 5.300 zatvorenih, koliko je prema njenom saznanju bilo u vrijeme njena zatočeništva, bilo je i 36 žena koje su neprestano silovali pripadnici uprave i stražari u logoru.
“Svaku noć bi izabrali jednu žrtvu koju bi mučili i silovali po cijelu noć. Najmlađih šest nije preživjelo”, navela je ona.
Željko Meakić bio je zapovjednik Omarske. Nakon što je 2003. iz Srbije prebačen u Haag, u zatvoru Suda BiH završio je 2006. Državni sud ga je 2008. osudio na 21 godinu zatvora. Uz njega su bili još i Momčilo Gruban, Dušan Fuštar i Duško Knežević.
Gruban, jedan od komandira smjene, dobio je 11 godina zatvora. Knežević, koji nije imao položaj u Omarskoj, ali je u nju ulazio kada je htio, čineći stravične zločine, osuđen je na 31 godinu zatvora. Fuštar, također komandir smjene straže, jedini je priznao krivicu te je, kroz Sporazum s Tužilaštvom, 2008. osuđen na devet godina zatvora.
Haški tribunal utvrdio je da je logor Omarska bio zločinački poduhvat koji je smišljeno funkcionirao na način kojim se uništavaju um, tijelo i duh zatočenih.
Početkom augusta 1992, Ed Vulliamy, novinar britanskog Guardiana i televizijska ekipa ITN-a, uspjeli su prodrijeti u prijedorske logore, Omarsku, Trnopolje i Keraterm. Slike bodljikave žice i do kosti mršavih muškaraca tih dana obišle su svijet. Već nekoliko sedmica kasnije logori su raspušteni.
Rudnik Omarska danas je u vlasništvu jedne kompanije koja godinama zabranjuje preživjelim i porodicama žrtava da odaju počast na mjestu stradanja. Posljednji put, 10. maja ove godine, zabrana je stigla uz obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom i Dana logoraša BiH.
Općinske vlasti u Prijedoru do današnjeg dana nisu žrtvama genocida na bilo koji način odali počast za patnje kroz koje su prošli. Lokalne vlasti odbijaju javno priznati da su zločini počinjeni u Prijedoru, uprkos brojnim presudama međunarodnih i lokalnih sudova.
Podizanje spomenika u spomen prijedorskim žrtvama u gradu nije dozvoljen, a pristup mjestima zločina onemogućuju mnogi uključujući i spomenutu kompaniju.
