Otvoriše se vrata. Nurija uplakan kratko reče – bujrum.
Znao sam kako boli bol za gubitkom majke, tu sam čorbu kusao prije sedam godina. Slušajući Nuriju počeo se odmotavati i moj film….
„Eto paša moj. Preseli i moja Zejneba. Kaže neko, rodila se, kaže neko- lijepu je starost dočekala, kaže neko život ide dalje… ma sve je to tačno moj beže al’ mati je mati. Kako ono kažu, jedina imenica bez zamjenice. Obolila je od života. Valjalo je poslije babine pogibije djecu podignuti, ostala je sama sa troje maksumčadi. I odgajala nas. Nikada nam Titina milicija nije pokucala na vrata, nikad belaj nismo napravili. Učila nas je da ne trošimo sadašnjost na prošlost dok budućnost prolazi. Pamtim beže moj, pamtim i plačem. Pamtim prvu salatu koju mi je napravila, osjetim mlijeko kojim me je zadojila, pamtim kako nas je na sabah budila, prva bi ustajala a zadnja lijegala.
K’o dijete sam se čudio kako to da moja majka nikad nije gladna, tek kasnije shvatih da je bila gladna ali sita kad nas nahrani. Pamtim prvu dovu koju me naučila, imala je samo četiri godine mejtefa a bila je mudrija od mnogo obrazovanijih ljudi. Povijena od tereta al’ vazda uspravno i ponosno hodila dunjalukom, pamtim uvijek čistu avliju i kuću, sa poda si mogao pitu pojesti, nikad prašine, nikad paučine. Znao bih se probuditi kasno i vidim nju pod svijećom veze goblen da bi ga mogla prodati i nas nahraniti. Nikad nije dala da se mi ko školarci svadimo oko gumice ili olovke. Svako je imao svoju.
Sve uredno i čisto od torbe do kecelje, primjer smo bili u školi. Pamtim beže kad me nastavnik istorije ošamario i ona to čula. Otišla mu u zbornicu i rekla – ja znam da hajvan ne može biti insan al’ ti si primjer kako insan može postat’ hajvan. Nikad više da mi na djecu nisi ton povisio. Pamtim beže kako se radovala mojoj ženidbi i sestrinoj udaji. Pamtim kako se radovala unucima koji su joj mogli oči vaditi a ona ne bi riječ progovorila. Pamtim beže kako je imala sabura „za izvoza“, pamtim kako je govorila – radite šta hoćete samo mi nemojte harama, valja stati pred Gospodara, pamtim beže i ovaj rat i njene suze kad bih god krenuo u akciju.
Morao sam joj kriti, morao sam joj lagati ali ne možeš majku slagati, osjeti ona sve. Pamtim kako bi iz sehare vadila svježa jaja, svi je pitali – odakle joj a ona samo kratko reče – jedite djeco, pamtim kako je ona nas tješila i pričala da rat mora stati i da čuvamo glave ali da ne damo obraza, pamtim beže kako je obolila, demencija je uzela maha, nije mogla prepoznavati ljude.
Zadnjih sedam dana ni mene nije mogla poznati. Noć prije preseljenja pitah je: – Majko šta ćeš da jedeš?, a ona kratko meni: – Jedi ti, mene čekaju.
Ko te čeka, gdje su ti djeca, gdje ti je muž – pitam je?
A ona meni: – Sva su mi djeca kod svojih žena a muž me čeka na večeri, evo ga tu kako ga ne vidiš? A ko sam ti ja, pitam je.
Ti si dobar čovjek koji me pazi,- reče mi.
Ne znam da li je vidjela moje suze, ne znam da li je osjetila moju bol, svaku bol je osjetila ali ne znam da li je tu. Ujutro samo je zatražila malo vode. Sjedila je sklopljenih očiju i blago se smiješila. Vidio sam da duša izlazi, držao sam je svom krilu i tiho ponavljavao: – La ilahe illallah. I eto beže, ostade mi uspomena, ostade mi fatiha i Jasin…..“
Curilo je vrijeme kod Nurije kao pijesak kroz prste. Pričali smo dugo, njegovi zaspali a on i ja pritisnuli taster sjećanja.
Vrijeme ide, život ide prema rukavcu vječnosti. Lagahno se bore nanose, malo šta je još po starom. Često me noć probudi i sjetim se svoje majke pa onda i Nurijine priče- Bože dragi da li je on ono pričao svoju priču ili….
Admir F. Beganović
