Josephu je šesnaest godina i svoj posao objašnjava djelatniku humanitarne organizacije Human Right Watch. On je jedan od mnogih kopača zlata – točnije rečeno, ronilaca koji pod vodom traže dragocjenu kovinu.
On živi u Santa Milagrosi, približno 350 kilometara od Manile i pokrajine Camarines Norte i Masbate koje su poznate da u njima ima zlata. Problem je što treba roniti na dubinu koja bi zabrinula i iskusnog ronioca sa punom ronilačkom opremom koja seže i po 25 metara, a metode tih “rudara” mahom iz siromašnih obitelji su sve prije nego high-tech.
Tamo to zovu “kompresorsko ronjenje”, jer je na čamcu postavljen kompresor i ronioci jedino imaju cijev iz koje na dubini udišu zrak. “Ponekad moraš biti brz, osobito kad nestane zraka u cijevi zato jer je stroj crkao. To je normalno, to se i meni dogodilo”, kaže Joseph.
Denisu je četrnaest godina i, također, redovno roni za zlato: “Bilo mi je trinaest kad sam prvi puta ronio. Bojao sam se, jer je dolje mračno i duboko. Ponekad vam se čini da će vam eksplodirati bubnjići u ušima. Obično ostanem pod vodom sat ili dva. Jednom su mi sa površine dali znak da nešto nije uredu s kompresorom, tako da sam morao odmah izroniti. Bolje vam je odmah otići gore prije nego što vam nestane zraka.”
Tablice ronjenja? Šta je to?
Joseph i Denis su samo neki od 135 filipinskih ronilaca sa kojima su razgovarali djelatnici humanitarne organizacije. Polovica ih je mlađa od 17 godina, najmlađem je bilo tek devet. U tek objavljenom izvještaju su optužili filipinsku vladu da uopće dopušta takvu strahotu, jer i smrtni slučajevi nisu rijetkost.
I Denis priznaje da je već često imao problema: “Ponekad kompresor nije nepropustan pa vam dolje šalju i njegove ispušne plinove. Ponekad mi se muti od te nafte.” Ali ispušni plinovi starih dizelskih kompresora nisu jedina opasnost: mališani ostaju pod prljavom vodom preko svake granice, a za dekompresijske tablice nitko nije niti čuo.
Naglo izranjanje iz takvih dubina, čak i ako se tako spašava goli život, također može biti smrtonosno zbog pritiska i komprimiranog zraka koji se do tada udisao. Simptome te “ronilačke bolesti” odlično poznaju svi sugovornici: bolovi u čitavom tijelu i u leđima, groznica i otekline.
Niti to nije kraj opasnostima: “poduzetnici” koji zapošljavaju takve rudare masovno koriste živu kako bi izdvojili zlato od nečistoća. I ta živa dospijeva u vodu u kojoj rone, a osobito za mlade organizme to može biti kobno po njihov živčani sustav i uzrokovati smrt.
Nitko ne pita odakle zlato
Ali, jedva da što može zaustaviti takve male “rudnike” zlata. Aktivisti humanitarne organizacije procjenjuju kako u tom poslu radi možda čak i 300 tisuća Filipinaca u tridesetak od 81 provincija Filipina. Većina ih dolazi iz siromašnih obitelji sa sela, ali djelatnici HRW najviše zamjeraju vladi Filipina, jer onda nitko ne pita odakle dolazi to zlato i da li je zbog njega netko izgubio život.
Sumnjivi poduzetnici zlato koje uberu prodaju posve legalno u bankama. Filipini su na 20. mjestu na svijetu prema proizvodnji zlata i svi tamošnji rudnici, od golemih pa do takvih vratolomnih poduhvata, zemlji su 2014. donijeli oko 18 tona zlata u tržišnoj vrijednosti od oko 700 milijuna američkih dolara.
U izvješću organizacije Human Right Watch objavljenom koncem rujna “Što ako nešto pođe po zlu” zato se traži uvođenje nadzora nad izvorom tog zlata. Ali i još nešto mnogo važnije: da te mališane, koji danas riskiraju život za dragocjenu kovinu, radije pošalje u škole. Mnogi od tih dječaka sa kojima su razgovarali djelatnici HRW su čak i pohađali školu, ali su je napustili kako bi vadili zlato.
