Mislio je da će jednim ultimatumom izbaciti udovicu i dijete iz kuće, uzeti dvadeset posto obiteljske slastičarnice i još ispasti pošten čovjek, ali nije znao da su računi, bankovni izvodi i posao kojim se hvalio ostavili trag koji se više nije mogao izbrisati

Tea je još uvijek stajala na stepenicama.
“Jesi sad zadovoljna?”
Pogledala sam je.
“Nisam ja poslala njegovu majku u bolnicu.”
“Ali zbog tebe joj je pozlilo!”
“Ne.”
Otac se pojavio iza nje.
Glas mu više nije bio glasan.
Bio je mnogo gori od toga.
Bio je potpuno miran.
“Pozlilo joj je zato što njezin sin nije uspio izbaciti moju kćer i unuka iz moje kuće.”
Tea se okrenula prema njemu.
“Tata!”
“Dosta.”
Pokazao je prema dnevnoj sobi.
“Svi dolje.”
Mama je pokušala nešto reći.
Otac ju je pogledao.
“I ti.”
Deset minuta poslije sjedili smo oko istog stola na kojem je Niko inače crtao nakon škole.
Tea je nazvala Darija na zvučnik.
Javio se nakon drugog zvona.
“Kako je tvoja mama?” upitala je.
“Na promatranju je. Tlak joj je otišao previsoko.”
“Hoće li biti dobro?”
Lagana stanka.
“Liječnici kažu da bi trebala.”
Tea je zatvorila oči.
“Čuješ? Nije životno ugrožena”, rekao je otac.
Dario je očito čuo.
“Gospodine Novak, nemojte umanjivati ono što se dogodilo.”
Otac se nagnuo prema telefonu.
“Nisam ti više ‘gospodin Novak’ kad tražiš dvadeset posto moje firme?”
Tišina.
Tea je brzo uzela mobitel.
“Dario, tata je još ljut. Sutra ćemo sve riješiti.”
“Tea.”
Dario je govorio mirno.
“Ne postoji više što rješavati. Rekao sam svoja tri uvjeta.”
“Ali mama predlaže da Mirna ode samo privremeno.”
Pogledala sam majku.
Mama je spustila glavu.
Dario je zastao.
“A udjeli?”
To je bilo prvo što je pitao.
Ne kako sam ja.
Ne kako je Niko.
Ne jesu li se roditelji smirili.
Udjeli.
Tea je problijedjela.
“Možemo razgovarati o tome.”
“Ne. To mora biti riješeno prije zaruka.”
Tada sam ustala.
“Dobro.”
Svi su se okrenuli prema meni.
“Razgovarat ćemo sutra.”
Dario je vjerojatno pomislio da sam popustila.
Glas mu je odmah omekšao.
“Mirna, drago mi je da si konačno shvatila da nitko ovo ne radi protiv tebe.”
“U devet ujutro. U uredu slastičarnice.”
Prekinula sam vezu.
Tea me gledala.
“Prenijet ćeš?”
“Nisam to rekla.”
Otišla sam po fascikl iz radne sobe.
Plavi registrator godinama je stajao na istoj polici.
U njemu su bili ugovori, izvodi, računi i kopije poslovne dokumentacije.
Izvadila sam bankovne izvode i stavila ih pred Teu.
“Što je ovo?”
“Pročitaj.”
Prvi račun.
Muški kaput.
Drugi.
Sat kupljen za mog oca.
Treći.
Mamin svileni šal.
Četvrti.
Masažer koji je Dario donio za Božić.
Tea je nervozno listala stranice.
“Znam za ovo.”
“Odlično. Pokaži mi gdje ti je vratio novac.”
Prestala je listati.
“Rekao je da će…”
“Znam što je rekao.”
Izvukla sam još jedan papir.
“Prošle su gotovo dvije godine.”
“Mirna, zar ćeš sad zbog nekoliko poklona…”
“Nije stvar u poklonima.”
Gurnula sam prema njoj račun iz restorana.
Dvije prekrižene stavke.
Dario.
Tea.
“Čovjek koji je večeras ponovio da nikada nije uzeo ni cent od naše obitelji dopustio je tebi da godinama plaćaš stvari kojima se pred našim roditeljima predstavljao kao velikodušan.”
Tea je otvorila usta.
Ništa nije rekla.
“Još nešto.”
Uzela sam mobitel.
Stjepan se javio pospanim glasom.
“Mirna? Je li sve u redu?”
“Žao mi je zbog sata. Trebam samo jednu potvrdu.”
“Reci.”
“Prije dvije godine. Dario Babić. Drava Distribucija.”
Na drugoj strani nastala je kratka tišina.
“Ono kad si me molila da mu sredim razgovor?”
Tea je naglo podigla glavu.
Stavila sam poziv na zvučnik.
“Da.”
“Razgovor sam sredio preko Kreše iz prodaje. Dečko je poslije prošao proces sam. Zašto?”
“Ništa. Hvala.”
Prekinula sam.
Tea me gledala kao da me prvi put vidi.
“Ti si mu pomogla dobiti posao?”
“Pomogla sam mu dobiti priliku.”
“Zašto mi nisi rekla?”
“Zato što si me molila da mu pomognem. A ja nisam htjela povrijediti njegov ponos.”
Otac se gorko nasmijao.
“Isti onaj ponos kojim nam večeras maše pred nosom.”
Tea je odgurnula papire.
“Nije lagao da je sam dobio posao. Sam je prošao razgovor.”
“Nisam rekla da nije.”
Sjela sam preko puta nje.
“Ali čovjek koji večeras pred mojim djetetom govori kako nikome ništa ne duguje mogao bi barem znati kome duguje priliku.”
Tea je ustala.
“Vi svi samo tražite razlog da ga mrzite!”
“Ne.”
Prvi put je mama podigla glavu.
Glas joj je drhtao.
“Mi smo četiri godine tražili razlog da ga volimo.”
Tea se ukočila.
Mama je pogledala račun.
“Čak sam večeras branila njegovo ponašanje.”
Obrisala je oči dlanom.
“A on je otišao i platio samo sebe i tebe.”
Nitko više nije govorio.
Ujutro u devet Dario je došao u slastičarnicu.
Bez majke.
Bez cvijeća.
Bez osmijeha kojim je godinama ulazio na stražnja vrata.
Nosio je košulju, tamni kaput i kožnu mapu.
Kad sam vidjela mapu, gotovo sam se nasmijala.
“Došao si spreman.”
“Bolje je sve riješiti civilizirano.”
Tea je stigla dvije minute poslije.
Oči su joj bile crvene.
Roditelji su već sjedili u malom uredu iza proizvodnje.
Dario je pogledao praznu stolicu pokraj mene.
“Je li računovođa tu?”
“Nije potreban.”
“Naravno da je potreban ako prenosimo udjele.”
“Ne prenosimo ih.”
Prvi put otkad sam ga upoznala, nestao mu je onaj uglađeni izraz.
“Kako?”
“Rekla sam da ćemo razgovarati. Nisam rekla da ću ti dati ono što tražiš.”
“Nije meni.”
Ispravio se.
“Tei.”
“Zašto si onda ti donio mapu?”
Pogledao je prema sestri.
“Tea i ja se vjenčavamo. Normalno je da zajedno upravljamo imovinom.”
“Imovinom koju još jučer nisi posjedovao ni jedan posto.”
Otac je udario dlanom po stolu.
“Nećeš ti upravljati ničim.”
Dario je ignorirao njega i pogledao mene.
“Mirna, nemoj ovo pretvarati u osobni rat.”
“Ti si rekao da moje dijete ne smije sjediti na zarukama vlastite tete jer nosi prezime pokojnog oca.”
Nagnula sam se prema njemu.
“Ti si ga pretvorio u osobni rat.”
Tea je tiho rekla:
“Dario, reci mi samo jedno.”
Okrenuo se.
“Što?”
“Da Mirna danas potpiše prijenos… bi li sve ostalo bilo riješeno?”
Dario ju je pogledao nekoliko sekundi.
“Morala bi i iseliti.”
Tea je progutala knedlu.
“Privremeno?”
“Već sam rekao što mislim.”
“Pitam te nešto vrlo jednostavno. Dva mjeseca?”
Dario je uzdahnuo.
“Tea, nemoj sad…”
“Dva mjeseca?”
“Nije stvar u broju mjeseci.”
Tea ga je gledala bez treptanja.
“Znači zauvijek.”
“Zašto se stalno hvatate za riječi?”
“Zato što su to riječi kojima si pokušao izbaciti moju sestru.”
Nastala je tišina.
Dario se okrenuo prema meni.
“Ovo si joj ti napunila glavu.”
Nisam odgovorila.
Samo sam pred njega spustila bankovne izvode.
Pogled mu je skliznuo preko prve stranice.
Zastao je.
Tea je govorila:
“Kaput.”
Druga stranica.
“Sat za tatu.”
Treća.
“Šal za mamu.”
Četvrta.
“Masažer.”
Podigla je oči.
“Kad si mi mislio vratiti?”
Dario se nasmijao.
Ali ovaj put zvuk nije bio ugodan.
“Za Boga miloga, Tea. Bili smo par. Ti si inzistirala da platiš.”
“Da. Jer si govorio da ćeš vratiti.”
“Pa vratio bih.”
“Kad?”
Nije odgovorio.
Tea je gurnula račun iz restorana prema njemu.
“A sinoć si platio samo nas dvoje.”
“Bio sam ljut.”
“Ne.”
Otac se javio.
“Bio si vrlo priseban. Toliko priseban da si konobarici posebno objasnio koje dvije osobe prekrižiti.”
Dario je sklopio mapu.
“Neću sjediti ovdje dok mi pregledavate svaki račun.”
“Kamo ćeš?”
Tea ga je zaustavila.
“Još nešto.”
Pogledala me.
Kimnula sam.
“Posao u Drava Distribuciji.”
Dario se ukočio.
“Što s njim?”
“Mirna je nazvala Stjepana.”
Njegov izraz promijenio se tako brzo da smo svi vidjeli.
Samo na sekundu.
Ali bilo je dovoljno.
“Dario?”
“Ne znam o čemu govoriš.”
“Stjepan je sinoć potvrdio.”
Tea je gotovo šaptala.
“Mirna ti je sredila razgovor.”
Dario je pogledao mene.
“Zašto si to sad rekla?”
“To je tvoje pitanje?”
Tea se nasmijala kroz suze.
“Ne zašto si četiri godine pričao da nikad nisi dobio ničiju pomoć, nego zašto je ona rekla istinu?”
“Ja sam taj posao dobio svojim sposobnostima!”
“Nitko ne kaže da nisi.”
Rekla sam mirno.
“Ali osam mjeseci nisi mogao ni do razgovora.”
Dario je ustao.
“Ovo je ponižavajuće.”
“Nije.”
Tea je polako skinula prsten.
Dario je utihnuo.
Držala ga je između palca i kažiprsta.
“Ponižavajuće je što sam četiri godine mislila da mi sestra smeta u vezi, a zapravo ti smeta sve što ne možeš kontrolirati.”
“Tea.”
“Da ti kažem da nema udjela, nema slastičarnice i nema mogućnosti da se Mirna iseli…”
Spustila je prsten na stol.
“…bi li se još uvijek sutra zaručio za mene?”
Dario nije odmah odgovorio.
To je bio odgovor.
Tea je pustila kratak, slomljen smijeh.
“Reci.”
“Brak nije samo ljubav.”
Napokon je izgovorio.
“Ljudi moraju misliti i o budućnosti.”
Tea je gledala prsten.
“Četiri godine sam čekala da mi kažeš upravo to.”
“Nemoj dramatizirati.”
“Uzmi ga.”
Pogurnula je prsten prema njemu.
Dario ga nije dotaknuo.
“Kad se smiriš, razgovarat ćemo.”
“Nećemo.”
“Tea.”
“Zaruke su otkazane.”
Mama je zaplakala.
Dario je pogledao roditelje, mene, pa ponovno Teu.
“Zbog nje rušiš četiri godine?”
Tea je prvi put te večeri pogledala njega bez moljenja.
“Ne. Zbog tebe.”
Dario je uzeo mapu.
Na vratima se još jednom okrenuo.
“A kad ljudi pitaju zašto su zaruke otkazane?”
Otac je ustao.
“Reci im istinu.”
“Koju?”
“Da si došao po mladenku, a počeo pregovarati o kući, djetetu i dvadeset posto firme.”
Dario je otišao bez pozdrava.
Njegova majka izašla je iz bolnice istog poslijepodneva.
Nije došla k nama.
Nije bilo potrebno.
Dva dana poslije Dario je poslao Tei dugu poruku. Pisao je da je obitelj “okrenula protiv njega”, da je sve radio zbog njihove budućnosti i da će jednoga dana shvatiti koliko je pogriješila.
Tea mu nije odgovorila.
Tjedan dana poslije sjela je sa mnom u praznoj slastičarnici nakon zatvaranja.
Stavila je karticu na stol.
“Promijenila sam sve pristupne podatke.”
Kimnula sam.
“A udjeli?”
Dugo je šutjela.
“Ne diraj ih.”
“Tea…”
“Ne želim ih zato što me netko tjera da ih uzmem.”
Pogledala me.
“Kad budemo jednog dana nešto mijenjale, napravit ćemo to nas dvije s računovođom i odvjetnikom. Bez muževa. Bez ultimatuma.”
Prvi put nakon mnogo dana nasmiješila sam se.
“Dogovoreno.”
Mama mi se ispričala zbog one noći u kuhinji.
Nije pokušala opravdati svoje riječi.
Samo je rekla:
“Uplašila sam se da će Tea ostati sama pa sam skoro otjerala dijete koje je već jednom ostalo bez muža.”
Otac nije volio duge razgovore.
Niki je samo kupio novu policu za igračke i sastavio je u sobi.
Kad je završio, moj sin ga je pitao:
“Djede?”
“Što je?”
“Moram li ipak promijeniti prezime?”
Otac je spustio odvijač.
“Zašto bi?”
“Da mogu ostati.”
Otac ga je povukao k sebi.
“Ti si Niko Kovač. Tvoj tata je bio Luka Kovač. I dok je ovo kuća tvoje bake i djeda, nitko ti neće određivati smiješ li u njoj živjeti.”
Niko je zatim pogledao mene.
“Mama, stvarno?”
Kleknula sam pred njega.
“Stvarno.”
Više nikada nije pitao mora li promijeniti prezime.
A onih dvadeset posto?
Ostalo je tamo gdje je bilo.
Ne zato što sam željela sestri nešto oduzeti.
Nego zato što smo obje konačno naučile da čovjek koji svoju ljubav veže uz potpis, stan, dijete i vlasnički udio ne postavlja uvjete za brak.
Postavlja cijenu.