Moj 13-godišnji sin prodao je gitaru koju je volio više od svega kako bi kupio nova invalidska kolica djevojčici iz razreda kojoj su se drugi učenici rugali. Dva jutra kasnije, dvojica policajaca pokucala su na naša vrata. Uhvatila sam ga za ruku i mirno upitala: „Što je moj sin učinio?” Policajac me pogledao i odgovorio: „Nije uhićen. Netko mu je došao zahvaliti”… ali ono što nas je čekalo vani ostavilo nas je bez riječi. Otkrila sam da je gitara mog sina nestala dok sam tražila prljave čarape ispod njegova kreveta.
Tako počinju gotovo sve važne istrage u mojoj kući.
Zovem se Viktorija, živim u Zagrebu i majka sam 13-godišnjeg tinejdžera koji smatra da je soba „pospremljena” sve dok između vrata i kreveta postoji dovoljno širok prolaz.
Ušla sam noseći košaru s rubljem i prvo što sam ugledala bio je prazan stalak pokraj njegova radnog stola.
Ukočila sam se.
Aleksandrova gitara nije bila bilo kakva gitara.
Kupili smo mu je za 12. rođendan. Stajala je gotovo 1.400 eura, što je bio iznos o kojem smo njegov otac i ja raspravljali tjednima prije nego što smo se odlučili na kupnju. Nakon razvoda nastavila sam otplaćivati neke od rata.
Aleksandar je o njoj brinuo bolje nego o bilo čemu drugom što je posjedovao.
Mogao je ostaviti čašu ispod kreveta tri dana, ali ako bi primijetio otisak prsta na toj gitari, odmah bi ga obrisao.
Provjerila sam ormar.
Ništa.
Pogledala sam iza radnog stola, iako se gitare obično ne skrivaju same od sebe.
Tada sam otkrila da nedostaje i futrola.
Kad se Aleksandar vratio iz škole, pričekala sam da spusti ruksak.
— Gdje ti je gitara?
Spustio je pogled.
To nikad nije najavljivalo ništa dobro.
— Prodao sam je, mama.
Pomislila sam da nisam dobro čula.
— Što si učinio?
— Prodao sam je.
Osjetila sam kako mi lice postaje vruće.
— Aleksandre, ta je gitara stajala gotovo 1.400 eura. Kako ti je uopće palo na pamet prodati je, a da me nisi pitao?
— Znam.
— Kome si je prodao?
— Gospodinu Ramirezu, Diegovu tati.
— A koliko ti je dao?
Oklijevao je trenutak.
— 925 eura.
Zatvorila sam oči.
U glavi mi se već oblikovalo cijelo predavanje kad je Aleksandar rekao:
— Valentini su trebala invalidska kolica.
Moj bijes odjednom je splasnuo.
Poznavala sam Valentinu.
Bila je njegova kolegica iz razreda. Trinaestogodišnja djevojčica tamne kose, sramežljiva osmijeha i strpljenja kojem sam se divila svaki put kad bih je vidjela.
Koristila je invalidska kolica još od nesreće koju je doživjela kad je imala šest godina.
— Kakve veze Valentina ima s tvojom gitarom?
Aleksandar se leđima naslonio na zid.
— Kolica su joj pokvarena.
Ispričao mi je da jedan kotač zapinje, da desna kočnica ne radi kako treba i da je sjedalo poderano. Ponekad je Valentinu netko morao gurati između školskih zgrada jer bi se kotač blokirao.
— Prošli tjedan propustila je dva velika odmora jer nije mogla na vrijeme stići do školske kantine.
Sjela sam.
— A njezini roditelji?
— Trenutačno ne mogu kupiti druga.
— Kako to znaš?
— Čula je mamu kako to govori.
Zatim je stišao glas.
— A neki joj se dečki rugaju.
Činilo se da ga je to boljelo više od svega ostalog.
— Zbog čega joj se rugaju?
— Zbog toga kako joj kolica škripe. Zovu je „taljige”. Kad kolica zapnu, oponašaju zvuk alarma.
Osjetila sam neugodan pritisak u prsima.
— Je li Valentina to rekla nekom nastavniku?
— Kaže da nije važno.
— Naravno da je važno.
— Zato sam joj kupio nova.
Pogledala sam ga.
— Već si ih kupio?
Kimnuo je.
— Stajala su 895 eura. Naručio sam ih u trgovini ortopedskih pomagala blizu bolnice. Sutra ih dostavljaju.
Nisam znala trebam li ga zagrliti ili kazniti.
— Aleksandre, ne možeš prodavati tako vrijedne stvari bez razgovora sa mnom.
— Da sam te pitao, nazvala bi školu, zatim njezine roditelje, pa bi uspoređivala cijene…
— Zato što odrasli tako rade.
— Upravo tako.
— A što je u tome loše?
Pogledao me ravno u oči.
— Dok bi odrasli pronašli najbolje rješenje, Valentina bi i dalje kasnila.
Na to nisam imala odgovor.
Te večeri nazvala sam bivšeg muža.
Mislila sam da bi trebao znati.
Bila je to pogreška.
— Prodao je gitaru?
— Da.
— Gitaru koju sam ja platio?
— Koju smo platili.
— Viktorija, naš je sin dao gotovo 1.000 eura jednoj djevojčici.
— Kupio joj je invalidska kolica.
— Nije važno. Ima 13 godina. To nije velikodušnost, nego neodgovornost.
Aleksandar je stajao na stubama.
Shvatila sam to prekasno.
— Sutra ću razgovarati s njim — rekao je njegov otac. — I želim da vratiš tu gitaru.
— Ne.
Nastala je tišina.
— Što?
— Aleksandar će snositi posljedice jer je nešto prodao bez dopuštenja. Ali toj djevojčici neću oduzeti kolica.
Prekinula sam poziv.
Sljedećeg jutra otišli smo po kolica.
Kad je Valentina otvorila vrata svoje kuće, Aleksandar ju je jedva mogao pogledati.
— Što je to? — upitala je ugledavši kutiju.
— Za tebe.
Iza nje se pojavila majka.
— Aleksandre…
Otvorio je kutiju.
Valentina je objema rukama prekrila usta.
— Ne.
— Da.
— Ne mogu ih prihvatiti.
— Naravno da možeš.
— Kako si ih platio?
Aleksandar je pogledao u pod.
Ja sam odgovorila.
— Prodao je svoju gitaru.
Valentina je počela plakati.
— Ali ti obožavaš tu gitaru.
Moj je sin slegnuo ramenima.
— A tebi su ova kolica potrebna.
Vratili smo se kući uvjereni da je najteži dio iza nas.
Sljedećeg jutra, u 7:12, netko je tako snažno pokucao na naša vrata da mi je šalica gotovo ispala iz ruke.
Otvorila sam.
Dvojica uniformiranih policajaca stajala su na trijemu.
Aleksandar se pojavio iza mene.
Lice mu je problijedjelo.
Instinktivno sam ga uhvatila za ruku.
— Što se dogodilo? Što je moj sin učinio?
Jedan me policajac pogledao vrlo ozbiljno.
— Gospođo, vaš sin nije uhićen.
Zastao je.
— Ali moramo vas zamoliti da pođete s nama.
A onda sam ugledala policijski automobil parkiran ispred naše kuće. Nije mu rotacija bila upaljena, ali je prizor ipak bio dovoljan da mi srce krene udarati u grlu.
— Kamo da pođemo? — pitala sam, pokušavajući zvučati smirenije nego što sam se osjećala. — Samo izađite van, molim vas — rekao je drugi policajac s blagim, jedva primjetnim osmijehom.
Pustila sam Aleksandrovu ruku i nesigurno zakoračila preko praga. Aleksandar je krenuo za mnom, u pidžami i papučama. Jutarnji je zrak bio hladan, no ono što nas je dočekalo vani potpuno me paraliziralo.
Ispred naše kuće, duž cijele ulice, nije stajao samo policijski automobil.
Bio je tu bijeli kombi iz kojeg je upravo izlazila gospođa iz trgovine ortopedskim pomagalima. Iza njega su stajala tri automobila iz kojih su izlazili roditelji Valentinih prijatelja, neki susjedi i nekoliko nastavnika iz škole. Svi su gledali prema nama.
No ono što me natjeralo da prestanem disati bila je prilika naslonjena na policijsko vozilo.
Gospodin Ramirez. Otac dječaka Diega iz Aleksandrova razreda. Čovjek kojem je moj sin prodao gitaru. U ruci je držao poznatu, crnu futrolu.
Policajac koji nas je prvi pozdravio istupio je naprijed. — Gospođo, gospodin Ramirez je zaposlenik naše postaje. Prije dva dana vaš mu je sin prodao gitaru po znatno nižoj cijeni od njezine vrijednosti. Kad ga je upitao zašto je prodaje, Aleksandar mu je odgovorio vrlo jasno.
Gospodin Ramirez mu se pridružio. Njegovo krupno lice izgledalo je neočekivano toplo. — Rekao mi je da nekom tko ne može trčati ne bi trebalo otežavati i ono malo slobode koju ima.
Ramirez je pogledao mog sina koji je stajao smrznut na stepenicama. — Aleksandre, mi odrasli ponekad trebamo dječju lekciju kako bismo se sjetili što je zapravo važno. Ja sam kupio ovu gitaru. Ali nisam je kupio da bi skupljala prašinu kod mene, jer ni ja ni Diego ne znamo odsvirati ni dva akorda. Kupio sam je da bih je vratio onome tko zaslužuje svirati na njoj.
Pružio je futrolu prema Aleksandru. Moj je sin zurio u njega, a onda u mene. Oči su mu bile pune suza. — Ne mogu… — promucao je. — Ja nemam novca da vam je ponovno platim. — Već si je platio — rekao je gospodin Ramirez čvrsto. — Tvoja je.
Iza Ramireza oglasila se žena iz trgovine ortopedskim pomagalima. — A što se tiče kolica… Svi smo čuli priču. Roditelji iz razreda, nekoliko nastavnika i mi iz trgovine udružili smo se. Prikupili smo novac i pokrili trošak kolica koja si kupio za Valentinu. Tvoj novac, svih 895 eura, vraćen je na tvoj račun, Aleksandre.
Noge su mi odsjekle. Nisam znala što da kažem. Gledala sam te ljude — roditelje, nastavnike, policajce — kako stoje ispred naše kuće u rano jutro, okupljeni zbog jednog jedinog impulzivnog, ali čistog i nesebičnog čina mog trinaestogodišnjeg sina.
Aleksandar je uzeo futrolu. Ruke su mu se tresle. Nije rekao ništa. Samo je čvrsto zagrlio gitaru uz prsa, a onda i mene.
Tog popodneva, njegov otac došao je kod nas, spreman na dugu prodiku i prijetnje kaznama. Kad je ušao u sobu, Aleksandar je sjedio na krevetu i prebirao po žicama svoje voljene gitare. Otac je zastao. — Odakle ti to? Zar nisi vratio novac? — Nije bilo potrebno — odgovorila sam umjesto sina, oslonjena na okvir vrata.
Ispričala sam mu sve. O policiji. O Ramirezu. O roditeljima. O novcu koji je vraćen. Njegov je otac slušao, a lice mu se polako mijenjalo iz strogog u zbunjeno, a potom u pomalo postiđeno. Nije rekao ni riječ. Samo je prišao Aleksandru, sjeo pored njega na krevet i tiho rekao: — Oprosti. Ponosim se tobom.
Dva dana kasnije, Valentina se vratila u školu u svojim novim kolicima. Više nije bilo zvuka zapinjanja ni alarmantnog škripanja. Nije bilo kašnjenja na veliki odmor.
