Kada je krenula poplava, moj muž je odmah pobjegao i ostavio je mene i naše četvero djece, od kojih najmlađi Mitija ima samo sedam mjeseci. Voda je navirala ka našoj kući i nisam znala šta da radim, ali mi je, srećom, jedan mladić pritekao u pomoć jer bismo se u suprotnom svi podavili – tužno priča Kismeta.
Ona je sa svojom porodicom smještena u prihvatilištu “Slavija” i ispričala je za Naše novine priču o njenoj evakuaciji.
Taj humani mladić je nosio kolica sa malim Mitijom, a ja sam za ruke držala Mariju i Nikolu, dok je Kristina išla pored mene jer je najstarija. U jednom trenutku došli smo do mosta koji je trebalo da pređemo da bismo ušli u traktor koji nas je čekao sa druge strane.
Most je bio nevjerovatno klizav i šestogodišnja Kristina je upala u vodu. Ne mogu opisati kako sam se osjećala u tom trenutku, bilo je kao u najgorem košmaru. Dijete vam upada u nabujalu, mutnu rijeku i možda ga nikada više nećete vidjeti. U trenutku sam se ukočila, ali je srećom komšija, koji se u tom momentu našao na mostu, bez razmišljanja skočio u vodu i spasio mi kćerku koja je prilikom pada jako udarila glavu – prisjeća se Kismeta.
Ni tu nije kraj nevoljama ove nesrećne žene. Prilikom ulaska u traktor povrijedila je nogu i sada ne može da se kreće.
Samo kada sam uspjela da djecu izvučem žive iz ovog horora. Ovdje u hotelu “Slavija” nam je lijepo i svi su jako dobri prema nama, ali to nije trajno rješenje. Ove stravične poplave će proći, voda će se povući, a ja ne znam gdje ću onda sa svojim mališanima pošto nam je dom vjerovatno uništen – tužno konstatuje Kismeta.
