Očevici historije u godini koja odlazi

Autori deset najsnažnijih fotografija otkrivaju kako su ih načinili i tako uspjeli zabilježiti jedinstvene trenutke.

Reutersov fotograf Gleb Garanich i kolega snimatelj su tokom noćne vožnje i razgovora u automobilu u momentu prolaska nekoliko policijskih kontrolnih punktova, pokušavali odgonetnuti kako se približiti raketama koje su se kovitlale prem nebu u trenutku izlaska sunca. Garanich je kazao Radiju Slobodna Evropa (RSE) da se odgovor sam nametnuo: “Kada je veliki komad metalne cijevi, poput rakete sistema Uragan” udario u grmlje nekih 200 metara ispred njihovog automobila. “To je bio jasan znak da trebamo zaustaviti automobil”, rekao je Garanich.

Zgrabili su kamere i stative, podesili leće na svojim fotoaparatima kako bi zabilježili raspršujuću vatru. U samo nekoliko minuta eksplozija je osvijetlila horizont. “Desetak sekundi kasnije osjetili smo udar od eksplozije”, priča Garanich. Osim ovoga, jedan od najsnažnijih trenutaka kojih se prisjeća bili su izrazi lica uplašenih mještana koji su počeli trčati na sve strane. “Nisu mogli vjerovati da će im se ikada ovako nešto desiti na mjestu skoro hiljadu kilometara udaljenom od ratne linije fronta”.

Tokom nastupa benda Dai Dorogu (Očisti ispred sebe) na muzičkom festivalu Rock Za Bobrov, obožavatelj Paval Kanavalčejk (Konovalchik) pokušavao je probiti se bliže sceni. Ovaj mladić u invalidskim kolicima više puta je ponavljao: “Pustite me da prođem!”.

Tada je fotograf Aleksandar Kandiba (Alexander Kandybo) vidio da je grupa ljudi podigla Kanavalčejka. Kandiba je rekao RSE da bend Dai Dorogu svira energičnu muziku a uz ritmove pjesme Uskoči u kočiju koja se u tom trenutku izvodila (kočija u ruskom jeziku znači i invalidska kolica) mladić u invalidskim kolicima oduševljeno je njihao glavom.

Fotograf kaže da su ljudi držali Kanavalčejka iznad sebe tokom izvođenja dvije pjesme, uživajući u energičnoj muzici. “Fotografija je odjeknula među ljudima”, kaže autor. A za mladića sa fotografije, to je jedno od onih doživljaja koje će uvijek pamtiti. “Mogao sam poletiti”, rekao je mladić Paval Kanavalčejk.

U haosu sirijskog građanskog rata, ova fotografija starca kako uživa u trenutku mira usred ruševina uhvatila je svjetsku pažnju.

Muhamed Anis (Mohammed) stekao je bogatstvo u kozmetičkoj industriji i velike novce dao na kolekciju automobila. Većina od njegovih 24 automobila uništena je tokom rata, uprkos njegovim najboljim namjerama da odgovori pobunjenike da postave mitraljez u njegov ševrolet iz 1958. godine.

Kada su se fotograf agencije AFP Džozef Ejd (Joseph Eid) i kolega novinar susreli sa Anisom, ovaj 70-godišnjak ih je pozvao u svoj devastirani dom koji, uprkos svemu, odbija napustiti. Nakon što su ušli u njegovu spavaću sobu, Ejd je primijetio gramofon ručne izrade, luksuz koji ne očekujete u Alepu, gradu bez električne energije. Na pitanje da li radi, starac je odgovorio: “Naravno”. “Ali prvo moram zapaliti lulu, bez nje nikada ne slušam muziku”, rekao je.

Ejd je rekao RSE da je snaga ove fotografije u tome da ona “sumira tragedije sirijskog rata bez ikakvog grafičkog sadržaja”. “Jednostavno, ona govori o životnoj snazi”. Prema posljednjim navodima, Anis je ponovo pokrenuo kozmetičku industriju i radi na obnovi doma.

Nakon dugog i dosadnog dana kampovanja ispred Trump Powera, reporterske ekipe očekivale pojavljivanje novoizabranog američkog predsjednika.

Fotografkinja Stefani Kit (Stephanie Keith) rekla je RSE: “Tog dana radila sam za Reuters kada je kolega AP-a kazao: “Trebala bi i ti ići”. “Zato što, ako Reuters ode sa zadatka, onda i AP postupi isto”. Međutim, nagrađivana fotografkinja znala je za planirane proteste Život crnaca vrijedi (Black Lives Matter) i odlučila je ostati. Kada su demonstranti došli, fotografkinja je u masi opazila Kendi Frimen (Kandy Freeman). “Bila je tako upečatljiva i lijepa”, riječi su Stefani Kit.

Stefani je upitala Kendi može li je fotografisati. Nakon što je pristala, Stefani ju je dovela pred izlog jedne draguljarnice. “Fotografisanje je trajalo manje od dvije minute jer se radnik te draguljarnice počeo derao na nas. Govorio je: ‘Odlazite odavde!’, jer smo izgledale kao demonstranti. Ubrzo sam redakciji poslala fotografije, ali ne i ovu. Nisam bila sigurna da li ta fotografija dovoljno ilustruje taj događaj”. Nakon objave fotografije, autoricu Stefni lično je kontaktirala Kendi, zahvaljujući joj na “slici koja osnažuje”.

Dok se prisjeća jedne od najsmrtonosnijih pucnjava u Sjedinjenim Državama, fotograf Dejvid Beker (David Becker) kaže da u tom trenutku stanje njegovog uma bilo – poricanje.

Čuvši jake zvukove Beker je napustio šator u koji su bili smješteni predstavnici medija, te je krenuo u izviđanje. Htio je dokučiti izvor tog čudnog zvuka. Pripadnik sigurnosne službe rekao mu je da je izvor te buke neispravna zvučna oprema. Ovaj fotograf ispričao je RSE: “U trenutku dok sam ih fotografisao (ljude koji bježe) razmišljao sam: ‘Vjerovatno su u pitanju loši zvučnici’. Barem sam to pokušavao reći sam sebi. Ljudi su se počeli pakovati i bježati, situacije je sljedeća – ‘hej, ovo moraš poslikati’ “.

Još jedan zbunjujući faktor te večeri bio je tama. Međutim, kvalitetni Bekerov fotoaparat uspio je zabilježiti detalje koje ni on nije vidio. “Jedino sam vidio obrise i ljude koji leže”. Tek kada je pogledao u fotografije, vidio je krvave žrtve i postao svjestan tog užasa. “Postao sam svjestan opasnosti u kojoj sam se našao”.

Zajedno sa ostalim fotografima raštrkanim na tom mjestu, uključujući kolegu koji je u VIP šatoru festivala uzviknuo: “Pucnjava!”, Beker je požurio natrag u šator i počeo skidati fotografije. Deset minuta kasnije, napustio je teren festivala i odlučio prespavati u automobilu. U to vrijeme njegove fotografije bile u na udarnim mjestima svih vodećih medija svijeta.

Kada je počela teška pucnjava, jedan vojnik izgubio je život a ostali, kao i Tomašević, pokušali su se skloniti u obližnju kuću. Mladog vojnika sa kojim je fotograf razgovarao, snajper je pogodio u glavu. Kako se smrkavalo, bombaš-samoubica pokušao se raznijeti pred ulaznim vratima. Međutim, irački vojnici su ga spriječili u toj namjeri. Ustrijelili su ga, samo nekoliko metara od Tomaševića.

Sljedećeg dana dugogodišnji fotograf suočio se sa scenom koja je ilustrovala novost u savremenom ratovanja. Dok su mještani Mosula bježali prema položajima snaga Iraka, svi – i vojnici i civilno stanovništvo – morali su postupiti krajnje oprezno. “Pristupivši specijalnim jedinicama svaki muškarac je morao skinuti majicu i pokazati da ne nosi prsluk sa eksplozivom”, rekao je Tomašević svom kolegi iz Reutersa. Dok su jedni vojnici pregledali ljude u potrazi za eksplozivom, ostali su “pucali u zrak kako bi umirili civile, pritom vikajući na arapskom jeziku”.

Ovaj srpski fotograf, koji je aparatom zabilježio neke od najvećih aktuelnih sukoba u svijetu, kaže da nema problema vratiti se normalnom životu. U izjavi za BBC kazao je: “Jednostavno, izađem iz te situacije, pojedem nekoliko bifteka i popijem mnogo piva. Pratim fudbal i sretan sam. Nisam od onih fotografa koji imaju noćne more, ali imam sjećanja. Svaka od tih sjećanja nešto vas nauče”.

Dvadeset drugi juni bio je hladan i promjenjiv dan u Moskvi, ali dok se fotograf Aleksej Drozajnin (Aleksei Druzhinin) spremao zauzeti poziciju za idealnu fotografiju ispred moskovske spomenika, sunce je iznenada izašlo i zagrijalo zidove Kremlja. “Izgledalo je da će, ipak, to biti jedan sunčani dan”, prisjeća se fotograf.

Drozajnin, koji radi kao fotograf u administraciji ruskog predsjednika, rekao je RSE da, dok su se ruski zvaničnici približavali spomeniku, “kiša je počela liti kao iz kabla” i nastavila padati sve dok Vladimir Putin nije napustio mjesto spomenika, 15 minuta kasnije.

“Fokus nije na samoj fotografiji, već na činjenici da je Putin odbio uzeti kišobran, već je odlučio da, pod takvom obilnom kišom, oda poštu”. Kasnije, kada je jedna studentica upitala ruskog predsjednika zašto je odbio uzeti kišobran, Putin je, u svom stilu, odgovorio: “Što će mi, nisam od šećera!”.

“Izgleda smiješno, ali boli kao pakao”, bio je posljednji tweet Alekseja Navaljnog (Aleksei Navalny) nakon što je ponovo bio žrtva napada zeljonkom, zelenim dezinfekcionim sredstvom kojeg politički suparnici bacaju na predstavnike ruske opozicije.

Evgenij Feldman (Evgeny) načinio je portret Navaljnog ubrzo nakon što je lider ruske opozicije napustio bolnicu. Ovaj fotograf rekao je RSE da je “tokom dva mjeseca (ovaj napad se desio 27. aprila) svako novo predstavljanje kampanje širom Rusije završavalo je bacanjem zeljonke, jaja ili tinte na Navaljnog”.

Ovi napadi uzeli su maha. “Bilo je trenutaka kada je (Navaljni) dobio batine ili bio povrijeđen, pa je tada mislio da ovi napadi predstavljaju rizik na njegovo zdravlje ili izgled”. Međutim, promijenio je mišljenje. “Shvatio je da najgori potez koji može povući je dopustiti napadačima da utiču na njegov rad, jer da je postojao način da ga se zaustavi, onda bi napadi bili učestaliji”. Ubrzo nakon što je Navaljni pozirao za ovu fotografiju, sa opekotinama na desnom oku, Aleksej Navaljni se vratio svoju kancelariju i bio domaćin još jedne epizode emisije koja se emituje na YouTube-u.

Novi napadi na Navaljnog nisu zabilježeni. Feldman ovo objašnjava: “Odgovorni za napade shvatili su da su isti kontraproduktivni i da ga (Navaljnog) čine žrtvom i mučenikom”.

Dok je bila u ruskom zatvoru, ukrajinska vojna pilotkinja Nadija Savčenko Nadia Savchenko simbolizirala je ukrajinski otpor ruskoj agresiji, a fotografija na kojoj je ruskim sucima podigla srednji prst, široko je slavljena. Međutim, taj njen gest u relativno slobodnom ukrajinskom parlamentu, nije joj priskrbio simpatije.

Fotograf Vladislav Muzienko (Vladyslav Musiienko) pratio je sjednicu parlamenta, godinu dana nakon što se Savčeno vratila iz Rusije i kao herojina dočekana u Ukrajini, kada su u sali odjeknuli uzvici. On je za RSE rekao: “Okrenuo sam se i počeo fotografisati bez da sam znao šta se dešava. Kasnije sam čuo da su njeni uzvici i ta gesta srednjim prstom bili odgovor na govor jednog od poslanika (parlamenta) koji je pokrenuo pitanje o glasanju”.

Muzienko nije želio komentarisati stav Ukrajine prema Nadiji Savčeno, čija je popularnost znatno opala od njenog oslobađanja iz ruskog zatvora, ali ipak kaže: “Za mene je ova fotografija primjer kako se ne smijete ponašati u parlamentu”.

Alesa Osadčeja (Alesya Osadchaya) krenula iz Moskve prema istoku Kazahstana u namjeri da vidi čuvene pješčane “pjevajuće dine”. Međutim, došla u pustinju u trenutku najveće oluje.

Ova amaterska fotografkinja rekla je RSE: “Vjetar je podigao pijesak sa vrha dine”. Tog dana su udari vjetra bili veoma jaki da je čuvar parka odlučio sam prošetati do dine kako bi provjerio da li je sigurno za obilazak turista. Kada se odlučio vratiti nazad, vjetar je jako zapuhao i podigao pijesak u visinu. Upravo je taj trenutak Alesa zabilježila.

Iznenađujuće, čuvar parka je rekao da je sigurno doći do dine. Dvadeset minuta kasnije, vjetar samo što nije odnio metar i po visoku Alesu, kada je hodala po pješčanim dinama. Vremenski uslovi tog dana bili su spektakularni tako da su ujedno ova i fotografija drugog turiste bili finalisti u izboru najbolje fotografije National Geographica u kategoriji Priroda.