Edhema Buljubašića (69), penzionisanog rudara iz zeničkog sela Jurjevići , na izgradnju vodenice natjerale su ratne neprilike. Prvu vodenicu Buljubašić je izgradio u ratnim vremenim kada je, zajedno sa svojim bratom, pšenicu mljeo za potrebe vojske.
Nekadašnji rudar se za Anadolu Agency (AA) prisjeća kako se u tim vremenima dnevno mljelo i po tonu pšenice.
“Sedam mjeseci vodenica je radila i dan i noć. Vojni kamion dođe i istovari pšenicu, tonu meni i tonu komšijama. Ja sam jedini posjedovao ključ od magacina pa se tako svaku noć 150 kilograma pšenice moralo samljeti”, priča Buljubašić.
Ručno napravljena vodenica
Usljed neprilika i nestašice osnovnih namirnica u periodu od 1992. do 1995. godine, javila se potreba za još jednom vodenicom, pa je Buljubašić izgradio novu kako bi prehranio porodicu.
“Brat i ja smo se dogovorili da pravimo još jedan mlin, jer je valjalo prehraniti porodicu. Stari (mlin) je bio samo za vojsku. Za 15 dana vodenica je već bila u funkciji, sve je otesano i ručno napravljeno jer tada nije bilo motorne pile i cikulara, ratno je doba. Sjećam se da se čitavo selo radovalo novoj vodenici, a vala i spasila je dosta života”, kazao je Buljubašić.
Edhemova vodenica danas je jedina u funkciji iako ih je nekada u ovom selu bilo više od petnaest.
Svoju penziju ovaj skromni vodeničar zaradio je u zeničkom rudniku Raspotočje. Od vodenice i nema neke zarade jer deset kilograma pšenice Edhem samelje za marku.
“Vodenicu ne držim radi para, imam svoju penziju i dosta hvala Bogu. Deset kilograma sameljem za marku. Tu nema novčane zarade, ali to me ispunjava, a to je danas najveća zarada. Ovih nekoliko maraka prihoda od vodenice uložim u higijenska sredstva čisto da se odjeća koju uprljam u vodenici može oprati. Rudar sam i znam kako je raditi časno, a za rudara nema veće blagodati od penzije, tad se ponovo rodi”, dodaje Buljubašić kroz smijeh.
U grad nije otišao šest godina
Svoju vodenicu rijetko napušta, jer se na žubor potoka isuviše navikao.
“Rijetko napuštam vodenicu, a u čaršiju nisam otišao šest godina, nemam potrebe. Mlin pjevuši pomalo, a ja ga slušam. Odvikao sam se od gradske buke. Ljeto je ovdje predivno, ne bih dao ovaj mir ni za šta na svijetu, bez zvuka ovog potoka i vodenice ja zaspati ne bih mogao. Čudno je kad čovjek navikne na nešto”, rekao je Buljubašić.
Svoje znanje i zanat Buljubašić danas prenosi na svoga dvanaestogodišnjeg unuka Haruna.
“Svu nadu polažem u svoje unuke, učim ih pomalo. Eno im alat pa neka se ispraksiraju. Kako za sad vidim, samljet će se ovdje još mnogo pšenice, a moj Harun će ovo nastaviti održavati, ako Bog da”, rekao je Buljubašić.
Dvanaestogodišnji Harun već je vezan za vodenicu, a tradiciju će, kako je rekao, pokušati da očuva u potpunosti.
“Već sam naučio dosta stvari o vodenici i planiram da očuvam tradiciju. Moji vršnjaci su uglavnom okupirani internetom, a ja eto volim doći ovdje i sa djedom raditi u vodenici”, rekao je Harun za Anadolu Agency.
