“Zbog rijetke bolesti s kojom je rođena, i zbog koje se usporeno razvija, moja je kći ove jeseni izgubila pravo na cjelodnevni vrtić. Ona nema osobnog asistenta, a najbliža nam je stručna terapija koju mora pohađati jednom tjedno udaljena više od stotinu kilometara. Takvo je stanje neodrživo”, priča za Novi list 42-godišnji D.L. otac šestogodišnje djevojčice iz Imotske krajine.
Mališanka, pak, koja je živnula i lakaše se kreće od kada je prije dvije godine dobila psa pomagača, u vrtić psa voditi ne može jer je jedna od teta alergična na pseću dlaku. U vrtiću su, pak, procijenili i da tete s djevojčicom koja otežano hoda, slabo govori i još uvijek nosi pelene, ne mogu kvalitetno odraditi puno radno vrijeme. Na temelju toga su donijeli odluku da djevojčica ne može u vrtiću provesti dulje od četiri sata. Nepremostiv je to problem za bračni par koji je zaposlen i kojima su poslodavci već izašli u susret tako što su im dali slobodan petak u tjednu. Tada odlaze u stotinu kilometara udaljen Split, jer u Imotskom nemaju ni defektologa, ni logopeda, ni fizioterapeuta.
Poslije vrtića sat vremena vožnje na terapiju i sat vremena natrag
“Možete samo zamisliti kako izgleda ta terapija nakon što se dijete, umjesto da iz vrtića dođe doma, autom vozi još stotinu kilometara. I onda nakon jednosatne terapije, još toliko do kuće”, ilustrira nesretni tata dodajući kako ne bismo mogli ni zamisliti kako djeca s teškoćama u Imotskom kraju žive. Prisjeća se trenutka kada im je liječnik postavio dijagnozu za kćer. Tada im je rekao da se odsele. Sada D.L. shvaća i zašto, jednako kao što shvaća zašto su se mnogi već odselili, piše Novi list.
Podsjetimo, i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak upozorila je da je Imotska krajina primjer područja u kojem je izražena nebriga države za djecu s teškoćama i teškog kršenja njihovih prava.
