Pročitajte: U prihvatilištima djecu napadaju vaške i šuga. Takvu djecu šišaju do glave i odvajaju od ostalih. Djeca se ne kupaju danima. Nemaju gdje. Ne presvlače se. Nemaju u šta.
Imam dvoje djece i ovo me strašno pogađa. U svakom djetetu vidim moje. Zato ne stajem. Meni lično, za moj duševni mir, znači da pomognem koliko god mogu. Ne zato što će mi to donijeti nekakav marketing jer mi se je*e za to. Marketing mi je u životu donio samo zlo.
Nego zato što me već danima GRIZE savjest kad dođem kući, istuširam se, gledam tv, legnem u čist krevet, a u istom momentu neka majka sa djetetom ošišanim do glave, u prljavoj garderobi, legne na beton nekog prihvatilišta. U životu trenutno imam samo jednu želju. Da se tim ljudima pomogne.
Moj novac, misli i besane noći posvećujem mom narodu u Srbiji, posvećujem nastradaloj braći Bosancima zbog kojih me duša boli jer znam koliko su siromašni, napaćeni a opet veliki, i unesrećenom narodu u Hrvatskoj.
Ovo je prvi i posljednji put da sam ovako nešto napisala, jer od riječi nema vajde. Samo djela sad znače. I o povratku na muzičku scenu ne razmišljam.
Za sad. Hvala. JK – napisala je Jelena.
