Nakon ovakve godine se njemački spisatelj kosovskih korijena Beqë Cufaj plaši da će 2017. biti još strašnija. U rubrici Moja Evropa Cufaj se osvrće na vlastite strahove.
Istanbul, Bruxelles, opet Istanbul, Nica, Saint-Étienne-du-Rouvray, Würzburg, Ansbach, München, Berlin. U normalnim okolnostima te gradove povezujemo s pojmovima kao što su ljetovanje, šoping ili putovanje. Tako bi barem bilo u uobičajenim, mirnim vremenima. No, nažalost to nije tako u ovoj smjeni godina s 2016. na 2017.
Nova godina je obično dobar trenutak da se sa optimizmom gleda u budućnost i zaželi uspjeh članovima obitelji, prijateljima i kolegama u nakanama koje imaju. No, sada su riječi, nažalost, nemoćne u odnosu na svu bol te ne mogu opisati tragediju koju su prouzročili nepoznati, a koja je pogodila nedužne žrtve. Podmukla ubojstva, patnja koju je obuzeo ovaj užasan sukob vjera i civilizacija, kultura i jezika, država i naroda: veoma je teško, ako ne i nemoguće formulirati dijagnozu bolesti kroz koju upravo prolazi čovječanstvo. Kao što Internet ne poznaje granice i jezike, tako je i za tajne i službe sigurnosti jednostavno nemoguće potpuno spriječiti opasnost i podmukle napade frustriranih i prevarenih koji u ime jednog boga kakav ne može postojati, dižu u zrak i sebe i ljude oko sebe.
Što donose izbori 2017.?
I političari su ti koji više nego ikad ranije imaju zadaću pružiti njihovim građanima sigurnost kada oni idu na posao ili putuju na odmor. A građani su ti koji svojim izbornim listićima moraju dati svoje povjerenje onim političarima koji pažljivo i s vizijom teško rade na zadaći uspostavljanja mira u ovim tako krhkim i nesigurnim vremenima. Tako mora biti. Iako ništa ne mora biti, ako nitko to ne želi. Zato mislim da klizimo u godinu koja će biti još strašnija od ove na izmaku.
Nakon odluke o Brexitu i izbora Trumpa u 2016., Europu u 2017. očekuju izbori u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj. Izbori u tim zemljama su i izjašnjavanja građana: za nacionalne države i diskriminaciju stranaca ili za poboljšanje pravnog temelja za politiku doseljavanja i za europsku suradnju u ratu protiv terorizma.
Nema odgovora na nemoć
Ta bolest koja je zahvatila čovječanstvo ne poznaje niti proroke niti liječnike. U našem neznanju nas ne mogu zaštititi nikakvi političari ili tajne službe: od onoga tko misli da se sa jednim kamionom ili bombom na tržnici treba osvetiti za svoju nesreću.
Za tu oluju koja može izbiti bilo kada i bilo gdje, u robnoj kući, nogometnom stadionu, na kolodvoru, u stambenoj četvrti ili na nekom javnom prostoru nema tog sociologa, filozofa i pogotovo pisca koji će imati dovoljno znanja ili moći da bi našao pravi odgovor na bespomoćnost. A zbog toga ljudi gube i posljednju nadu da će naći nešto što bi se doista moglo zvati “čovječno”.
Tuga nakon napada u Berlinu
Strah kao neodvojiv dio života
Naš europski, zapadni koncept civilizacije je napadnut od nekog drugog svijeta. To su u tu svrhu pripremljeni ili manipulirani pojedinci, bilo da su to izbjeglice ili opasne osobe koje su odrasle u Europi, ali koje joj ipak žele zadati udarac. Bilo gdje i bilo kad. U godini koju ostavljamo iza nas ili u onoj u koju sada stupamo.
Time je strah neodvojiv dio našeg života. I njemački predsjednik Gauck je u svom obraćanju rekao da se ne bismo trebali plašiti: “Mi osjećamo strah, ali: strah nas ne obuzima. Mi osjećamo nemoć, ali: nemoć nas ne obuzima. Mi osjećamo srdžbu, ali: srdžba nas ne obuzima.”
Koje olakšanje. Ali ipak, strah ostaje. Jer je upravo taj strah ono što izvire na površinu u svakom govoru, također i kod prvog građanina ove zemlje.
Zato: zbogom strahu 2016. godine! Dobrodošao strah godine 2017.
Spisatelj Beqë Cufaj je rođen u Dečanima 1970. i studirao je književnost u Prištini. Živi sa suprugom i dvije kćerke u Degerlochu kod Stuttgarta. Između ostalog objavljuje eseje i kolumne u Frankfurter Allgemeine Zeitung i u Neue Zürcher Zeitung. Nedavno je objavio i svoj roman “projekt@party” kod nakladničke kuće Secession.
