Tek kada Srbi budu prihvatili promjenu naziva “Republika Srpska” – to će biti znak da je moguće graditi međuetničko povjerenje u regionu.
Pravda i pomirenje se može postići iskrenim prihvatanjem istine i željom za pravednim pozitivnim promjenama.
Nažlost, u proteklom vremenu srpska politika nije pokazala praktičnu spremnost za istinom i pravednim promjenama.
Srpska politika nije željela prihvatiti istinu odnosno kvalifkaciju genocida u Bosni – čak što više – lobirala je svom silom da se istina „zatamni“ i rezolucije o Genocidu Srebrenici u Vijeću sigurnosti UN-a spriječi.
Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja i te kako učestvuje i oblikuje tu politiku nije se nikada ogradila od sudjelovanja njenih svještenika i članova u generiranju zločina i genocida nad Bošnjacima (njima mrskim muslimanima, turcima i balijama).
Ova srpska duhovna organizaciji mogla je tako je puno uraditi na polju relaksacije odnosa i prihvatanju istine, no to se nije desilo. Pravoslavni svještenici u Draževini kod Višegrada čuvaju spomenik i njeguju sjećanje na krvnika Bošnjaka – ratnog zločinca četnika Dražu Mihalovića.
Nasuprot konačnom otrježnjenju od očitog pravno dokazanog učešća u zločinima i genocidu nad Bošnjacima – srpska politika nastavlja s provokacijama.
Tako, pamtimo izjave najvećih političkih i duhovnih vođa Srbije da je dio Bosne koji se zove RS „srpska država“.
Takvom kvalifikacijom srpski „velikaši“ potvrđuju spremnost i agilnost za ostvarenje agresivih ciljeva koji su otvoreno najavljeni – da će srpski nacionalsti pokušati otcjepiti dio Bosne i Hercegovine koji su predhodno genocidom etnički očistili.
Iako je jasno kao dan da je ta Republika Srpska fašistička tvorevina koja je nastala kroz genocid – srpski političari odbijaju svaku pomisao: „da se promjeni ovaj naziv entiteta koji asocira i podsjeća na planski organizovani genocid i etničko čiščenje – s ciljem da od teritorije koja je nekoć bila potpuno etnički izmješana i dobrim djelom nestanjena većinskim bošnjačkim stanovništvom naprave čistu „srpsku teritoriju“ odnosno „takvu“ RS.
Ukoliko se želi postići trajni mir u regionu, Srbi trebaju biti spremni prihvatiti promjenu imena Repubika Srpska jer će taj naziv sve dok postoji podsjećati na genocid i zločine u ime te „čiste Srpske“ i voditi nazadluku i destrukciji do nekog planiranog novog sukoba. To nije dobro po srpski narod kao ni za ostale narode u regionu.
No, ako se ta izmjena naziva nije moglo postići dogovorom, onda se to mora uraditi pravnim putem i osigurati pravda – tek onda će biti moguća istinska relaksacija odnosa između država Bosne (i Hercegovine) i Srbije i naroda Bošnjaka i Srba i Hrvata.
Razočaravajuće je da postoje ljudi koji i pored očitih starih i novih dokaza žele spriječiti istinu i probaju ovo moralno i pravno pitanje prebaciti na politički „teren“.
Zašto srpski i neki hrvatski političari odbijaju konačno utvrdjivanje istine uprkos indikacijam da postoje novi dokazi da je Srbija aktivno učestvovala u izvodjenju ratnih zločina u Bosni i Hercegovini? Kakav je moral političara koji i pored spoznaje da je neko odgovoran za zločine preporučujie i li želi spriječiti da sud utvrdi istinu?
Zašto antibosanski političari iz Bosne po svaku cijenu staju na stranu fašističkog režima u susjednoj Srbiji (1992-1995) kad dobro znamo da je Slobodan Milošević bio isporučen Međunarodnim sudu u den Hagu?
Zato jer oni moralno nisu u stanju da prihvate put istinskog povjerenje već imaju neke svoje tajne planove koje doduše sve otvorenije prezentuju!
Jasno je da s ovakvim političkim predstavnicima neće biti moguće graditi povjerenje.
Taj narcisoidni i nacionalistički bezobrazluk je Bošnjacima itekako poznat jer je postao mustra kojom su se koristili neprijatelji Bošnjaka u prošlosti a sada nažalost zamotano u slobodu demokratskog izražavanje i politikanstva probaju opet.
Uočljiva je stara politika bezobraznih i nacrzisoidnih laži i mjenjanja teza… prema receptu srpskog nacionaliste Dobrice Ćosića: „Laž je srpska strategija“.
Ovu „hinjsku“ politiku slijede i odredjeni hrvatski nacionalisti, očekujući da će u nekom mogućem nesretnom scenariju ugrabiti parče „plijena“.
No, to više ne „pali“ i takva strategija nas može dovesti do novih sukoba u kojima bi svi bili gubitnici.
Zašto je u srpskom društvu teško prihvaćen normalni način razmišljanja; „PA NEK SE KONAČNO UTVRDI ISTINA“ (iako je već svi znamo) što bi svakako bila osnova za pozitivne pomake ? Ako iskreno želi graditi mir i povjerenje srpsko društvo mora pokazati spremnost za prihvatanje tih promjene, što podrazumjeva i pozitivnu promjenu Daytonskog ugovora.
Iako su bili najveće žrtve zločina i genocida u Bosni 1941-1945. i 1992-1995. – Bošnjaci uporno pozivaju Srbe i Hrvate da ne prihvataju destruktivne nacionalne torove nastale ratom i zločinima i pozivaju da se zajednički i ravnopravno baštini domovina Bosna i Hercegovina na svakom njenom pedlju.
Historijska uloga susjedne dršave Srbije u planiranju i sudjelovanju agresije na Bosnu i Hercegovinu i etničkom čišćenju te stvaranju tvorevine Republike Srpske mora biti istinski pravno i trajno prikazana – osuđena.
ISTINA je jedini način na kojem se može graditi trajni mir i povjerenje.
Opstanak kvarnog kompromisa baziranog na negiranju istine ne može voditi ka relaksaciji odnosa izmedju naroda i država.
Pozitivan primjer je dobar odnos između Njemačke i Izraela kao i relaksacija odnosa između Nijemaca i Jevreja, što je postignuto zahvaljujući upornosti i insisitiranju Jevreja za satisvakcijom i obeštećenjem ali i spremnosti Nijemaca da prihvate sud i istinu.
Nadajmo se da će konačni ishod eventuelnog pravnog postupka pomoći Srbiji i srpskom narodu da prođu kroz nacionalnu katarzu i postane povjerljiv i pouzdan partner za održavanje trajnog mira u regionu.
Bosanski patrioti trebaju biti spremni na sve moguće scenarije jer razvoj događaja u budućnosti će zavisiti i od mudrosti bosanske politike ali i od odluka međunarodnih autoriteta – koliko pravde žele uspostaviti u ovom dijelu svijeta, u Bosni.
„Tako mi vremena, Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Kuran , Asr 1-3)
„I ne slušasmo glasa Gospoda Boga svojega da hodimo po zakonima njegovijem …..I Gospod nasta oko zla i navede ga na nas; jer je pravedan Gospod Bog naš u svijem djelima svojim koja čini, jer ne slušasmo glasa njegova“. (Biblia j- Knjiga proroka Danila)
Autor: Senad Ušanović
