Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, Hasiba Huremović iz naselja Sasa kod Srebrenice, stajala je na čelu najtužnije kolone majki koje su u genocidu u zaštićenoj zoni UN-a Srebrenici izgubile svoje najmilije.
Narednog 11. u mjesecu majke Hasibe neće biti na čelu najtužnije kolone. Njeno hrabro srce prestalo je kucati u utorak, 29. novembra 2016. godine u 63. godini. Njena dženaza bit će obavljena danas ispred Hadžijske džamije u tuzlanskom naselju Solina.
Ostala je upamćena po uramljenoj fotografiji svojih najmilijih. Jedinoj i najvrednijoj uspomeni koju je sa sobom donijela u Tuzlu. Uramljena fotografija čuvala je sjećanje na njeno četvero djece i supruga, koji su zvijerski ubijeni u srebreničkom genocidu.
Majka Hasiba Huremović ranije je ispričala kako su joj četnici 12. maja 1992. godine odveli sina Mehmedaliju i kćerku Aidu. Nekoliko dana poslije, dželati njene djece hvalili su se kako su ih zajedno sa drugim komšijama zapalili u jednoj bošnjačkoj kući.
Sve do jula 1995. godine sa neopisivom tugom i boli majka Hasiba je provela u zaštićenoj zoni UN-a. Neposredno prije ulaska Mladićevih i Karadžićevih zločinaca u Srebrenicu, Hasiba je zajedno sa mlađim sinovima i kćerkama otišla u Potočare, dok su se njen suprug Fahrudin te sinovi Halid i Ševal odlučili da krenu na put smrti ka Tuzli. Nikada ih više nije vidjela!
Ona je u Kladanj stigla noseći u naručju dvomjesečnog sina Ramu, dok su oko njenih nogu bili sinovi Nesib, Fahro, te kćerke Ševala, Fahreta i Kada.
Za života je uspjela pronaći i identificirati supruga Fahrudina i sina Ševala, koje je ukopala u Potočarima. U potočarskoj dolini bijelih nišana 2014. godine je ukopala i sina Halida. Nažalost za života nije uspjela pronaći kćerku Aidu i sina Mehmedaliju, koji su živi zapaljeni na početku agresije na BiH.
