Roditelji su Martina svake godine tokom ljetnjeg raspusta odvodili kod bake i sljedećeg dana se vozom vraćali kući.
Jednog dana dječak kaže roditeljima: ”Sad sam već dosta veliki, šta kažete da ove godine idem sam kod bake?
“Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili. Stajali su na peronu, mahali i davali mu posljednje savjete, a Martin je mislio: ”Znam, rekli ste mi to sto puta …! “
Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu: ”Sine moj, ako se iznenada osjećaš loše ili uplašeno, ovo je za tebe! ” i stavio mu nešto u džep.
Prvi put u životu je dječak sjedio sam u vozu, bez roditelja … Posmatrao je kroz prozor pejzaž, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga pitao da li je sam … Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda …
Tako se dječak osjećao sve više i više nelagodno …
Čak je počeo da se plaši. Pognuo je glavu, stisnuo se u ćošak sedišta, suze su mu potekle na oči. U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep.
Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio je: ′ Sine moj, ja sam tu, u posljednjem vagonu … ” Tako je i u životu … Moramo pustiti svoju djecu da odu i vjerujemo im … Ali uvijek treba da budemo tu negdje, u posljednjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše …
(Autor nepoznat)
