Prije 6 godina sa svojih jedva 28 godina sam obolila od karcinoma dojke. Borila sam se rukama i nogama i uspjela preživjeti. Umjesto da mi život krene na bolje, greškom (nepažnjom) doktorice narasla je metastaza u glavi koja je ostavila teške posljedice. Operacija je trajala preko 7 sati, učila sam ponovno pisati i hodati, jedva živu glavu izvukla, iza toga još dvije metastaze na mozgu. Borim se i dalje, duh mi nije klonuo, ali shvaćam da mi je budućnost upitna.
Toliko ljudi pored sebe imam koji se bore za mene, a opet sam sama sa svojim mislima. Nisam depresivna, jako sam vedra osoba, ali ponekad više ne znam kako dalje i da li se isplati ovako živjeti. Kemoterapija i sve ostale terapije su ostavile ožiljke i uništile me, ali ne dam se još uvijek. Svaki ubod igle boli više nego ikad. Mogu ja to, ponekad i ne mogu, ali želim živjeti, još sam “dijete” u glavi i ne dam se. Držite mi palčeve..
