Do tog cilja dug je i težak put, ali prečice – poput ovih koje predlažu Less i Suljagić – vode u još dublju zapuštenost.
Izišla su ovih dana, na različitim krajevima svijeta, dva sadržajno oprečna teksta u kojima se predlažu rješenja za političku budućnost Bosne i Hercegovine: jedino što, pored posvemašnje autorske neodgovornosti, povezuje ta dva članka jest ideja o suštinskom dokidanju Bosne i Hercegovine.
Prvi autor je Timothy Less, bivši britanski diplomat, što uključuje i konzulsku službu u Banjoj Luci, a sadašnji privatni konzultant i analitičar specijaliziran za područje Istočne Europe. Radi se o čovjeku za kojeg se ne može reći da je neupućen u ovdašnje političke prilike te međunacionalne i međudržavne odnose.
U svojoj tzv. analizi, objavljenoj u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs, Less tvrdi da je najbolje rješenje za BiH mirnodopska realizacija ratnih ciljeva Republike Srbije i Republike Hrvatske: da se Republika Srpska priključi Srbiji, hrvatski krajevi Republici Hrvatskoj, a da Bošnjacima, više-manje, ostane državica oko Sarajeva, Tuzle i Zenice.
Mirnodopsku realizaciju srpsko-hrvatskih ratnih ciljeva, u međuvremenu osuđenih pred međunarodnim sudovima, Less isporučuje u formi spasonosne formule za izbjegavanje novog rata.
Zašto, međutim, pokušaj uspostave veće Srbije i veće Hrvatske na štetu BiH, ali sad mirnim putem, ne bi bio povod za izbijanje novog rata, što je puno logičnije i bliže realnosti? Zašto Less misli da bi ono što on predlaže moglo uspjeti danas, i to mimo krvoprolića, a nije moglo prije 25 godina, u okolnostima bitno težima i za Bošnjake i za BiH?
Na ta pitanja Less ne daje nikakav odgovor: on naprosto, eto, misli da bi srpsko-hrvatsko komadanje BiH dovelo do stabilnosti i blagostanja, a ne do novog rata, pa svoje sumanuto mišljenje nudi u vidu recepta, koji bi trebale provesti Sjedinjene Američke Države i ostale zemlje Zapada.
Povezivanje sa Srbijom
Drugi autor je Emir Suljagić, političar i publicist, koji je svoje razmišljanje o poželjnoj bošnjačkoj političkoj sutrašnjici iznio u sarajevskom Oslobođenju. Suljagić, pojednostavljeno, predlaže da se Bošnjaci čvrsto politički povežu sa Srbijom i tamošnjim premijerom Aleksandrom Vučićem. Evo i razloga.
Prvi, Republika Hrvatska upravo vodi „hibridni rat“ protiv BiH, a pod zastavom NATO-a i Europske unije. Drugi, Europa je danas „skupina ksenofobnih društava koja se od ostatka svijeta ograđuju bodljikavom žicom, imigrantskoj djeci uskraćuju pravo na obrazovanje, dok države formiraju registre muslimana“. I treći, u suštini najvažniji Suljagićev razlog: bošnjačko-srpski dijalog „lakše će se ostvariti i zahvaljujući otopljavanju rusko-turskih odnosa“.
Svi ovi razlozi za stvaranje političkog savezništva Sarajeva i Beograda – a svaki od njih pojedinačno je ili netočan ili politički nakaradan – mogu se svesti na jedan jedini: Bošnjaci i Srbi trebaju iz bh. političke kombinacije izbaciti ionako malobrojne Hrvate, jer će se dvije strane lakše dogovoriti nego tri, naročito u svjetlu otopljavanja rusko-turskih odnosa, a dobri odnosi među generalnim sponzorima iz Moskve i Ankare prelit će se i na odnose filijala u Beogradu i Sarajevu.
O toj banalnoj matematici vjerojatno maštaju mnogi u bošnjačkom političkom i intelektualnom establišmentu, ali o tome šute zato što bi tada konačno morali početi jasno govoriti kakvom, zapravo, Bošnjaci vide BiH, a to je već dugi niz godina najteže bošnjačko i bosanskohercegovačko pitanje.
Bošnjačko-srpska BiH pritom bi bila izravna negacija ideje na kojoj je stvorena i obranjena suverena BiH.
Zajednički identitet
Takva pragmatična maštanja, osim toga, zanemaruju „najdublju antropološku činjenicu Bosne i Hercegovine“, kako piše Ivan Lovrenović, a to je zajednički bh. identitet koji dijele Bošnjaci, Srbi i Hrvati, i mnoge druge veće ili manje nacionalne grupacije.
S tom činjenicom ne umiju se, u političkom smislu, u proteklih četvrt stoljeća nositi ni Hrvati ni Srbi, zahvaljujući u velikoj mjeri trajno pogrešnim politikama Zagreba i Beograda, ali ne znaju ni Bošnjaci, pa se onda svi zajedničkim snagama usmjeravaju na ono što umiju, a to je razdvajanje, falsificiranje svoje povijesti i svoga identiteta, smišljanje trikova i prevara, traženje inozemnih zaštitnika i tutora.
Hrvati su pod skrbništvom Zagreba, a Zagreb pod tutorstvom Brisela, Berlina i Washingtona; Srbi, bez obzira na sve čarke, slušaju Beograd, dok Beograd pokušava udovoljavati i Moskvi, i Briselu, i Berlinu, i Washingtonu; Bošnjaci gledaju u Ankaru, pomalo u Brisel, a Suljagić sad predlaže i pogled u Beograd.
Nitko ni da pokuša misliti i odlučivati svojom glavom u interesu svojih građana i svoje zemlje. A interes građana je da žive u uređenijoj i prosperitetnijoj zemlji, da žive ugodnije i sigurnije, pritom slobodno izražavajući svaki element svog identiteta. Nitko ni da pokuša shvatiti BiH kao poligon za konstruktivno srastanje, a ne samo za još radikalniju destruktivnost i novo obespravljivanje.
Ispravniji politički cilj
Kakva god danas bila Europska unija, i čega god u njoj bilo, uključujući promašenu i potcjenjivačku politiku Hrvatske prema BiH i uključujući porast politički vidljive ksenofobije, ona je, kad se trijezno promisli i zdravo odvagne, za Bosnu i Hercegovinu i njezine građane ispravniji politički cilj i težnja od svih drugih što se nude.
Do tog cilja dug je i težak put, ali prečice – poput ovih koje predlažu Less i Suljagić – dugoročno vode u još dublju društvenu, političku i institucionalnu zapuštenost, odnosno u dokidanje Bosne i Hercegovine.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
