Fenomen krize identiteta Bošnjaka na Kosovu, čini mi se, nikada nije bio aktuelniji nego zadnjih desetak godina. Stalna negiranja nacionalnih posebnosti Bošnjaka bila su konstanta u razmišljanjima brojnih pojedinaca i programima mnogih ekstremnih nacionalističkih oligarhija iz raznih krugova i u ranijim periodima. Takvih negiranja u verbalnom smislu i danas ima, ali nikada kao sada problem gubitka identiteta i devastacije nacionalne supstance nije imao ovako razorne dimenzije. Kada to kažem, dominanto mislim na praktične implikacije ovog fenomena, a ne na pravnu legislativu. Bošnjaci Kosova imaju obrazovanje na bosanskom jeziku, ali ne i udžbenike, mogućnost da se fakultetski obrazuju na albanskom jeziku, da se školuju u zemljama regiona (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija i sl.) ali ne i da rade sa stečenim stručnim referencama i sl.
Svaka iole ozbiljnija analize stanja u kome se Bošnjaci Kosova danas nalaze mora inicirati pitanje univerzalizma odgovornosti uz nejednaku distribuciju njene težine, nužnost očuvanja osnovnih fundamenata nacionalnog identiteta i činiti osnovu remodeliranja postojećih političkih pristupa ili pak izgradnju temeljno novih projekata i ideja, od kulturnih do političkih i nacionalnih. Odgovornost za postojeće stanje je multidimenzionalna i kao takva ima mnogo šire implikacije od onoga što po svojoj definiciji obuhvata.
Ona se ne može ograničiti samo na pitanje odgovornosti prema drugima, odgovornosti za pogrešno činjenje, za propuštanje preduzimanja nekog poteza, već se kod nacionalnih projekata protežira i na pitanje odnosa prema historiji, sadašnjosti i budućnosti. U bilo kom kontekstu je mi poimali, odgovornosti nije oslobođen niko, samo je njena dispersija različita. Bošnjačka politička „elita“ je na samom vrhu rang liste i u njoj je koncentrirana najveća doza odgovornosti.
Propusti političke prirode, manipulacije obrazovanjem Bošnjaka, provincijalizacija bošnjačke kulture, staljinistički odnos prema političkim oponentima, financijske malverzacije, rasprodaja bošnjačkih nacionalnih interesa, tretman bošnjačke ideje i predstavljanja kao profiterskih aktivnosti, kreiranje animoziteta i podjela među kosovskim Bošnjacima samo su neke od njihovih inovacija. Ako još uvijek ima nade za očuvanje nacionalnog identiteta, politička filozofija ove garniture mora biti delegimitizirana, jer su zahvaljujući njoj potpuno zamračeni vidici budućim generacijama. Raspolažemo ljudskim resursima, ali ih ne koristimo, pa čak ni onda kada se on nudi po nultoj cijeni.
Da li je i to naše nacionalno prokletstvo, politička paradigma ili ekonomski paradoks, ostaje da se vidi. Ja želim da vjerujem da će neki drugi ljudi i neke nove generacije biti u stanju da to na pravi način vrednuju. Ova politička garnitura je budućim pokoljenjima natovarila brojne probleme i dileme, a mi koji iole držimo do nekog dostojanstva, korektno bi bilo da, ako im već ne želimo ili ne možemo pomoći, da ih bar ne smetamo pri nošenju tog teškog tereta.
Mi ne smijemo šutjeti, jer svakim danom politički anuiteti njihovih ideoloških avantura i zabluda dospijevaju na naplatu. Oni ih, normalno, ne plaćaju, plača ih bošnjački narod u ime koga su se politički zaduživali i gradili svoju političku karijeru. Vrlo je rizično javno iznositi svoje stavove na Kosovu ukoliko oni ne koincidiraju sa „mišljenjem“ vladajuće bošnjačke političke oligarhije, posebno ako su oni i u koliziji sa njihovim financijskim interesima. Velika je neizvjesnost kakav ćete moralni šamar dobiti i od koga ćete dobiti. A dobićete ga svakako, to je bar izvjesno. Njihove su reakcije potpuno neargumentirane, beskrupulozne i krajnje uvrjedljive, potiču sa nepoznatih adresa i „anonimnih“ osoba.
Na taj se način širi psihoza straha. Dok jedni u ime naroda, a za svoj račun dobivaju velike novce, oni drugi u svoje ime, a za račun svojih poslodavaca moralno šamaraju one koji se njihovim bosovima ne sviđaju. Kosovska igra bez granica i „demokracija“ do besvijesti. Arhitekte bošnjačke „nacionalne“ politike na Kosovu suvereno vladaju bošnjačkim političkim prostorom petnaestak godina. Oni su kreatori političke filozofije o nacionalnim fundamentima bošnjačkog identiteta zasnovanog na tezi da mi Bošnjaci „prije možemo biti Srbi, nego Šiptari, jer ako bi tražili i pretresli tavane najstarijih kuća možda bi našli i neku ikonu koju su naši preci gore sakrili posle prijema islama“ ili „da je Bosna Frankeštajn tvorevina i da ono što mi Bošnjaci na Kosovu imamo oni mogu samo da sanjaju.“
To su dva ideološka oslonca jedne bošnjačke političke Koalicije na Kosovu na čijim osnovama oni grade „nacionalni identitet“ po modelu poltronstva i naplate anuiteta za svoje političke i ostale gluposti. Samo iz ovih stavova je potpuno jasno na kakvim je antibošnjačkim premisama zasnovana njihova „nacionalna politika“.
Stavovi istovremeno ukazuju i na glavno izvorište devastacije nacionalnog identiteta i „podstanarski“ položaj kosovskih Bošnjaka. Politika zasnovana na izraženoj distanci prema sandžačkim i bosanskim Bošnjacima i kreiranje koncepta nacionalne i kulturne samodovoljnosti sve više dobija atribute „nacionalne katastrofe“ sa nesagledivim posljedicama po bošnjačkom nacionalnom tkivu. Ona isuviše dugo traje da bi se mogla tretirati kao kratkoročna politička zabluda i političko neiskustvo. Postala je politički parametar u ponašanju rukovodstva jedne Koalicije i njihovog shvatanja i protežiranja bošnjačke ideje kao tranzicionog stanja ka potpunoj nacionalnoj dezorijentaciji i asimilaciji.
A bošnjačka inteligencija koja je priključena na njihove izduvne lonce koristi sve privilegije koje izviru iz bošnjačke nesreće, a ostala govori onda kada treba šutjeti, a šuti onda kada treba govoriti.
Prof. Dr Mehmed Meta
