S trideset godina zavukla sam se pod stol u svečanoj dvorani kako bih pobjegla od još jednog spoja koji mi je majka dogovorila. Ali netko se već skrivao ondje — golemi, tetovirani neznanac s ožiljkom preko obrve, koji je jeo sendvič s piletinom kao da je vlasnik cijelog mjesta. Nisam imala pojma da je on najstrašniji mafijaški šef u Chicagu niti da će naše majke uskoro ući u prostoriju i otkriti nešto što nijedno od nas nije smjelo znati.
Zovem se Evelyn Hartwell i, iako sam imala trideset godina, bila financijski neovisna i savršeno sposobna donositi vlastite odluke, moja je majka bila uvjerena da će mi život biti tragedija ako se ne udam za bogatog muškarca.
Te me večeri odvukla na raskošnu dobrotvornu svečanost u jedan od najluksuznijih hotela u Chicagu. Nosila sam pripijenu haljinu boje burgundca, tamna kosa padala mi je u nježnim valovima preko ramena, a već sam dva sata pristojno odbijala muškarce koje je moja majka smatrala prikladnim muževima.
A onda je objavila da mi je pronašla uglednog udovca.
Udovca s troje djece, dva razvoda i, navodno, impresivnom kolekcijom kuća za odmor.
To je bila kap koja je prelila čašu.
Pobjegla sam u praznu banketnu dvoranu, ugledala dugačak stol prekriven stolnjakom boje slonovače i zavukla se pod njega.
— Pazi na sendvič — iznenada me upozorio dubok muški glas. — I bi li mogla malo pomaknuti koljeno?
Umalo sam vrisnula.
Pokraj mene sjedio je golem muškarac širokih ramena, tamne kose i crnih tetovaža koje su prekrivale njegove mišićave podlaktice. Bijela košulja bila mu je zategnuta preko prsa, a tanak ožiljak presijecao mu je jednu obrvu.
U ruci je držao pola sendviča s piletinom.
— Ti jedeš ispod stola? — šapnula sam.
Djelovao je pomalo uvrijeđeno.
— Uživao sam u savršeno mirnom obroku sve dok netko nije upao na moj teritorij.
Zagledala sam se u njega.
— Shvaćaš li da vani postoje stolice?
— A ipak si ovdje, sjediš sa mnom na tepihu.
Prije nego što sam uspjela odgovoriti, iza vrata začuli su se koraci.
Odmah sam povukla stolnjak prema dolje.
Neznanac je podigao obrvu.
— Bježiš od nekoga?
— Od svoje majke.
Izraz lica mu se promijenio.
— Aha.
Namrštila sam se.
— Što bi to trebalo značiti?
Pogledao je prema vratima.
— I ja od svoje.
Na trenutak sam samo zurila u njega.
Zatim sam prekrila usta rukom kako ne bih prasnula u smijeh.
— Dvoje odraslih ljudi skriva se od svojih majki. Kako sramotno.
Slegnuo je ramenima.
— Radije to nazivam taktičkim povlačenjem.
— Sa sendvičima?
— Vjerujem u dobru pripremu.
Unatoč njegovu zastrašujućem izgledu, nešto je u njemu činilo da se osjećam neobično opušteno. Kad mi je želudac zakrulio, spustio je pogled prema sendviču, a zatim mi bez riječi ponudio polovicu.
Oklijevala sam.
Podrugljivo se nasmiješio.
— Opusti se, dušo. To je piletina, a ne bračna ponuda.
Nasmijala sam se i prihvatila sendvič.
Nekoliko minuta sjedili smo rame uz rame ispod skupocjenog banketnog stola, dijeleći sendvič i razgovarajući o opsjednutosti naših majki brakom.
Ispričala sam mu za udovca.
Napravio je grimasu.
— Troje djece i dva razvoda?
— I jahta — dodala sam.
— Naravno. Jahta sve mijenja.
Prasnula sam u smijeh.
Tada me pogledao, a izraz lica mu se smekšao na način zbog kojeg mi je srce neočekivano zatreperilo.
— Što? — šapnula sam.
— Ništa — odgovorio je. — Imaš prekrasan smijeh.
Prije nego što sam se uspjela pribrati, dvije su žene ušle u prostoriju.
Prvo se začuo glas moje majke.
— Ne mogu ni zamisliti kamo je Evelyn nestala!
Neznanac je istog trenutka prestao žvakati.
Zatim se oglasila druga žena.
— Vjeruj mi, Margaret, moj je sin jednako nemoguć. Cijelu večer pokušavam ga upoznati s Biancom!
Okrenula sam se prema njemu.
Čeljust mu se napela.
Druga je žena nastavila:
— Vincent Marino kontrolira pola Chicaga, zapovijeda stotinama muškaraca i ulijeva strah svakome koga upozna. A ipak se čini da je pronaći mu suprugu izvan mojih mogućnosti!
Sendvič mi je iskliznuo iz prstiju.
Vincent Marino?
Baš taj Vincent Marino?
Nemilosrdni mafijaški šef čije se ime spominjalo u razgovorima vođenima šapatom i zastrašujućim novinskim naslovima?
Polako sam se okrenula prema muškarcu pokraj sebe.
Uputio mi je gotovo ispričavajući osmijeh.
— Iznenađenje.
Tada se moja majka ponovno oglasila.
— Možda bismo umjesto toga trebale upoznati Vincenta s Evelyn.
Pokraj mene Vincent je iznenada posegnuo za mojom rukom.
Njegov se izraz lica promijenio iz zabavljenog u opasno ozbiljan.
A kada se nagnuo dovoljno blizu da ga samo ja mogu čuti, šapnuo je:
— Što god se sljedeće dogodilo, dušo, nemoj im reći da smo se slučajno upoznali. Jer postoji razlog zbog kojeg sam te tražio.
— Tražio si me? — šapnula sam, pokušavajući izvući ruku iz njegove.
Vincent je odmah popustio stisak.
— Ne baš. Ali kada sam te ugledao kako ulaziš u dvoranu, znao sam da ćeš biti zanimljiva.
— To nije odgovor.
— Znam.
Prije nego što sam uspjela postaviti novo pitanje, stolnjak se naglo podigao.
Moja majka stajala je iznad nas, prekriženih ruku.
Pokraj nje bila je elegantna žena srebrne kose, koja je gledala Vincenta kao majka koja je upravo uhvatila sina u nečemu što je već stotinu puta zabranila.
— Vincent Marino! — uzviknula je. — Što, zaboga, radiš ispod stola?
Vincent je mirno podigao sendvič.
— Večeram.
Majka mu je uputila pogled koji bi mogao zaustaviti promet.
— A ti, Evelyn? Jesi li potpuno izgubila razum?
Pokušala sam se uspraviti, ali udarila sam glavom o stol.
Vincent je odmah podigao ruku kako bi spriječio da ponovno udarim.
— Polako, dušo.
Moja majka je zastala.
Njegova majka također.
A onda su se obje pogledale.
— Dušo? — ponovila je moja majka.
Vincent se uspravio i pružio mi ruku.
— Gospođe, mislim da bismo trebali razgovarati.
Deset minuta poslije sjedili smo u privatnom salonu.
Moja majka, Margaret Hartwell, i njegova majka, Isabella Marino, promatrale su nas kao da smo upravo objavili zaruke.
Vincent je sjedio pokraj mene, potpuno opušten, dok sam ja pokušavala shvatiti kako sam od skrivanja pod stolom završila na sastanku s najopasnijim muškarcem u Chicagu.
— Dakle — započela je Isabella — vas ste se dvoje upoznali večeras?
— Da — odgovorila sam.
Vincent je istodobno rekao:
— Ne baš.
Okrenula sam se prema njemu.
— Molim?
Uputio mi je pogled koji je govorio da će mi sve objasniti.
— Evelyn, prije nekoliko tjedana moja je majka dobila tvoju fotografiju od Margaret.
Zatreptala sam.
— Moju fotografiju?
Margaret je odmah počela objašnjavati.
— Samo sam je poslala Isabelli da vidi kako si lijepa. Nisam znala da će ona…
— Da će me pokušati udati za svog sina? — dovršila sam.
Isabella je uzdahnula.
— Vincent je odbio svaku ženu koju sam mu pokušala predstaviti. Kada sam vidjela tvoju fotografiju, rekla sam mu da bi mu se možda svidjela.
Pogledala sam Vincenta.
— I zato si me tražio?
— Ne samo zato.
Njegov se izraz lica promijenio.
— Prije tri mjeseca spasila si život mojoj nećakinji.
Zastala sam.
— Što?
— Djevojčici koja je pala u nesvijest u restoranu. Bila si ondje s prijateljicom. Pozvala si hitnu pomoć i ostala s njom dok nije stigla.
Polako sam se prisjetila.
Bilo je to jednog kišnog poslijepodneva.
Djevojčica je imala možda šest godina. Njezina majka bila je potpuno izvan sebe, a ja sam samo učinila ono što bi svatko učinio.
— Nisam znala da je to tvoja nećakinja.
— Znam.
Vincent je spustio pogled.
— Njezina majka mi je rekla što se dogodilo. Od tada sam želio upoznati ženu koja je pomogla mojoj obitelji, a nije tražila ništa zauzvrat.
Osjetila sam kako mi obrazi postaju topli.
— I zato si se skrivao ispod stola?
Prvi put te večeri Vincent se iskreno nasmijao.
— Ne. To je bilo zbog moje majke.
Isabella je uzdahnula.
— Vincent!
Te sam večeri prvi put upoznala muškarca iza zastrašujućeg imena.
Vincent Marino bio je visok, tetoviran i imao je ožiljak preko obrve, ali nije bio onakav kakvim su ga opisivali novinski naslovi.
Bio je pažljiv.
Duhovit.
I, na moje veliko iznenađenje, pomalo sramežljiv kada bi razgovor skrenuo na mene.
Nakon svečanosti ponudio se da me otprati kući.
— Ne trebaš se brinuti — rekla sam. — Imam vlastiti automobil.
— Znam.
— Onda zašto me pratiš?
— Zato što bih volio ponovno te vidjeti.
Zastala sam.
— Vincent, moram ti nešto reći.
— Slušam.
— Ne želim se udati za tebe.
Na trenutak je izgledao kao da sam ga upravo udarila.
A onda se nasmijao.
— Dobro.
— Dobro?
— Ne želim ni ja da se udaš za mene zato što su naše majke odlučile da je to dobra ideja.
Pogledao me ravno u oči.
— Želim da me upoznaš. A onda, ako ti se svidim, možda mi dopustiš da te izvedem na večeru.
Nasmiješila sam se.
— Bez majki?
— Bez majki.
— Bez dogovorenih brakova?
— Bez dogovorenih brakova.
— I bez skrivanja ispod stola?
Vincent je podigao ruku.
— To ti ne mogu obećati.
Naš prvi pravi spoj bio je u malom talijanskom restoranu daleko od luksuznih hotela i raskošnih svečanosti.
Vincent je došao bez odijela, bez tjelohranitelja i bez ijednog čovjeka koji bi me podsjećao na njegovu reputaciju.
Samo on.
I dvije kave koje je naručio jer je zapamtio da ih volim.
Tijekom sljedećih mjeseci upoznavali smo jedno drugo polako.
Saznala sam da voli stare filmove, da svake nedjelje posjećuje svoju nećakinju i da mu je najdraže mjesto na svijetu kuhinja njegove majke.
On je saznao da sam odrasla u uvjerenju kako se ljubav mora zaslužiti i da sam se cijeli život pokušavala osloboditi očekivanja svoje obitelji.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu njegova stana, postavila sam mu pitanje koje sam dugo izbjegavala.
— Vincent, jesi li stvarno tako opasan kao što ljudi govore?
Nije se nasmijao.
— Jesam.
Ta me iskrenost iznenadila.
— Onda zašto si sa mnom?
Pogledao me.
— Zato što si jedina osoba koja me nikada nije pokušala promijeniti, a ipak me natjerala da poželim biti bolji čovjek.
Nisam znala što odgovoriti.
Samo sam ga poljubila.
Godinu dana nakon što smo se upoznali ispod banketnog stola, Vincent me ponovno odveo u isti hotel.
U istu dvoranu.
Za isti dobrotvorni događaj.
Kada smo ušli, odmah sam prepoznala dugački stol prekriven stolnjakom boje slonovače.
Pogledala sam ga.
— Nemoj ni pomisliti.
Vincent se nasmijao.
Zatim je kleknuo.
Iz džepa je izvadio malu kutijicu.
— Evelyn Hartwell, prije godinu dana upoznao sam ženu koja se skrivala od svoje majke i dijelila sendvič s neznancem.
Zastao je.
— Nisam znao da će mi ta žena promijeniti život.
Oči su mi se napunile suzama.
— Ne želim da se udaš za mene zato što je moja majka to odlučila. Želim da se udaš za mene zato što me voliš. Zato što me poznaješ. I zato što želiš biti uz mene, čak i kada sam nemoguć.
Nasmijala sam se kroz suze.
— A ako kažem ne?
Vincent je podigao obrve.
— Onda ću se sakriti ispod stola i pojesti ostatak sendviča.
Nasmijala sam se toliko glasno da su se svi u dvorani okrenuli prema nama.
A onda sam mu pružila ruku.
— Da.
Šest mjeseci poslije, na našem vjenčanju, moja majka je plakala više od mene.
Isabella je tvrdila da je cijeli život čekala taj trenutak.
A Vincent?
Vincent je cijelu večer držao moju ruku kao da se boji da ću ponovno pobjeći ispod nekog stola.
Kasnije, kada smo ostali sami, naslonila sam glavu na njegovo rame.
— Znaš — šapnula sam — da smo se upoznali na najčudniji mogući način.
Poljubio me u čelo.
— Ne. Upoznali smo se upravo onako kako smo trebali.
I možda je bio u pravu.
Jer ponekad se ljubav ne pojavi na raskošnoj zabavi, u savršenoj haljini ili uz romantičnu glazbu.
Ponekad se pojavi ispod stola.
S tetovažama, ožiljkom i sendvičem s piletinom.
A ponekad je najljepša stvar koju možeš učiniti za sebe upravo to da prestaneš bježati od onoga što ti drugi žele nametnuti — i počneš birati ono što tvoje srce uistinu želi.
Jer prava ljubav nikada ne bi trebala biti nešto što ti netko dogovori.
Ona bi trebala biti nešto što sama pronađeš.
