Evo drugog dijela (završetka) priče:
2. DIO
Kao netko tko svakodnevno radi s obračunima, internim kontrolama i financijskim nepravilnostima, moj mozak je bio istreniran za prepoznavanje prevara. Znala sam točno što znači neovlašteno korištenje osobnih podataka. Hladnoća mi se uvukla u kosti.
Otrgnula sam pogled s Renate i prikovala ga za Mauricija. Njegovo je lice poprimilo onu pepeljastu nijansu osobe uhvaćene u neoprostivoj laži.
— Što si potpisao mojim imenom? — upitala sam, a glas mi je bio toliko miran da je i mene samu iznenadio. Nije bilo suza. Nije bilo drhtanja. Samo čisti, instinktivni nagon za preživljavanjem.
Mauricio je nervozno provukao ruku kroz kosu, izbjegavajući moj pogled. — Lau, to je bila samo formalnost. Trebao mi je brzi zajam od jedne privatne financijske tvrtke da pokrijem Javierov dug kako nas ne bi tužili. Tražili su sudužnika s besprijekornim kreditnim rejtingom. Tvoj je savršen.
— Koliko, Mauricio? — presjekla sam ga.
— Sedamsto tisuća. Ali planirao sam to vratiti čim se zemljište proda! Kunem ti se, papiri su već u pripremi, zato sam danas kasnio, bio sam kod javnog bilježnika…
— Lažeš! — umiješala se Renata, dršćući od bijesa. — Nema nikakvog zemljišta! Javier je taj novac izgubio u kriptovalutama, a ti si ga pokušao spasiti jer si mu jamčio. Zato si došao k meni jutros, tražiti još vremena. Zato nisam htjela šutjeti kad sam vidjela Laurin potpis u tvojim papirima. Shvatila sam da ne toneš sam, nego povlačiš sve nas sa sobom.
Pogledala sam telefon koji sam još uvijek držala u ruci. Zvučnik je bio uključen. — Gospođo Teresa, jeste li sve ovo čuli? — upitala sam.
S druge strane čuo se samo prigušeni jecaj. — Kćeri… oprosti mi. Nisam znala… uništio me. Uništio nas je sve.
— Morate naći odvjetnika, gospođo Teresa. Odmah — rekla sam blago, a onda prekinula poziv.
Spremila sam svoj telefon u džep i okrenula se prema Renati. — Daj mi tu fasciklu.
Mauricio je naglo iskoračio, pokušavajući je zgrabiti prije mene. — Laura, ne! To su moji privatni dokumenti, ne možeš ih samo tako uzeti…
— Odmakni se od mene — prosiktala sam s takvim gnjevom da se ukopao na mjestu. Trgnula sam fasciklu iz Renatinih ruku. Otvorila sam je i brzo prelistala papire. Tamo je bio ugovor o zajmu, s mojim punim imenom, mojim matičnim podacima i potpisom koji je netko vješto, ali ne i savršeno, kopirao s mog vozačke dozvole.
— Slušaj me vrlo pažljivo, Mauricio — rekla sam, podižući papir pred njegovo lice. — Ovo ovdje nije samo razlog za otkazivanje vjenčanja. Ovo je teško kazneno djelo. Krivotvorenje potpisa i financijska prijevara.
— Lau, molim te… mi smo tim. Vjenčat ćemo se, sve ću ovo popraviti! — počeo je preklinjati, a u očima mu se vidio očaj patetičnog čovjeka.
— Mi nismo ništa. Vjenčanja nema — zatvorila sam fasciklu s treskom. — Imaš točno dvadeset i četiri sata da me u potpunosti ukloniš s ovog duga, makar morao prodati vlastiti bubreg. Ako sutra do podneva ne dobijem potvrdu od te agencije da je moj status poništen zbog tvoje prevare, idem ravno u Državno odvjetništvo s ovim papirima. I vjeruj mi, poslat ću te u zatvor bez trunke grižnje savjesti.
Okrenula sam se na peti. Nisam čekala njegov odgovor. Nisam htjela slušati daljnja objašnjenja, ni Renatine uvrede koje mu je počela bacati u lice čim sam se okrenula.
Hodala sam prema svom automobilu, a svaki korak bio je lakši od prethodnog. Šest sati čekanja spasilo me od cijelog života otplaćivanja tuđih dugova i laži.
Dok sam otključavala auto, začula sam korake iza sebe. Bio je to Gabriel, muškarac iz čekaonice. Stajao je pokraj svog auta, s onom istom kartonskom čašom kave u ruci. Očito je sve vidio.
Zastao je i blago nagnuo glavu. — Pretpostavljam da ti je onaj moj savjet o tome da je nečija odsutnost najbolji odgovor sada još jasniji?
Prvi put tog jutra, nasmijala sam se od srca. Pravim, oslobađajućim smijehom. — Tvoja nesuđena zaručnica je htjela tvoju kuću. Moj je htio moju financijsku budućnost i slobodu — rekla sam, otvarajući vrata automobila. — Mislim da smo oboje danas izvukli prokleti jack-pot, Gabriele.
Nasmiješio se, podigavši čašu kave u zrak kao u zdravicu. — Za neodržana vjenčanja i sačuvane bankovne račune.
— Za to — potvrdila sam.
Sjela sam u auto, upalila motor i odvezla se, ostavljajući iza sebe matični ured, Mauricija, i život koji bi me uništio da je samo stigao na vrijeme.
