Na osnovu svog prebogatog ličnog iskustva srpski generali moći će osmisliti novi kurikulum za kadete na Vojnoj akademiji u Beogradu.
Akademska zajednica Srbije dobija ozbiljno pojačanje. Generali i visoki oficiri koji su komandovali Vojskom Jugoslavije tokom rata na Kosovu i po drugim susjednim državama postaju predavači na Vojnoj akademiji u Beogradu. Za sada se pouzdano zna da će se među novim predavačima naći bivši komandant Prištinskog korpusa i Treće armije Vladimir Lazarević (inače osuđen u Hagu za ratni zločin), nekadašnji komandant 549. mehanizovane brigade Božidar Delić i načelnik Generalštaba Ljubiša Diković, komandant 37. motorizovane brigade u vrijeme kosovskog rata.
Ministar odbrane Aleksandar Vulin najavio je da će generali predavati o “rukovođenju vojskom u najtežim uslovima”, te da bi “svaka vojna akademija u svijetu poželjela da im generali koji su učestvovali u ratu prenesu svoje iskustvo”. Istrajan i nezaustavljiv u rehabilitaciji zlikovaca, kakvog su ga bogovi – Mira Marković i Aleksandar Vučić – dali, Vulin je zaključio: “Uzori kadetima moraju da budu srpski generali, posebno oni dokazani u najtežim danima. Moramo da omogućimo da mladi oficir sretne svog generala, upozna ga i sazna njegova iskustva.”
Neprocjenjivo zlikovačko iskustvo
Zaista je pravo čudo da do sada niko iz svijeta nije zvao srpske vojne starešine da predaju, na primjer, na Vest Pointu; u pravu je ministar Vulin, treba generale zadržati u Srbiji – toliki su nam se kadrovi rasuli širom planete da predaju po bjelosvetskim univerzitetima, daj da sačuvamo šta se sačuvati može. Iskustvo koje su generali stekli u ratu vaistinu je neprocjenjivo i retko u svijetu; šteta bi bilo da ta dragocena znanja ne prenesu novim generacijama kadeta kako bi potonji mogli da nastave njihovo besmrtno djelo čim se za to steknu povoljni istorijski uslovi.
Možda će nekome djelovati malo čudno što će posao generala Lazarevića biti da predaje baš ono zbog čega je osuđen pred Haškim tribunalom, ali Srbija je zemlja čuda u kojoj važe malo drugačija pravila nego u civilizovanom svijetu. Evo, recimo, premijerki Ani Brnabić to uopšte nije čudno. Ona kaže da to nije njen posao, s obzirom na to da predavače predlažu Ministarstvo odbrane, Generalštab i Vojna akademija, a oni koji odsluže kaznu ravnopravni su članovi našeg društva. U pravu je i premijerka: nema nikakvog razloga da oficir osuđen za ratne zločine koji je odrobijao svoje ne prenese lično zločinačko iskustvo budućim oficirima.
Pitanje je samo zašto se zaustaviti na Vojnoj akademiji – mogli bismo ovakvu praksu da prenesemo i na druge fakultete. Recimo, istaknuti silovatelji, lopovi i obične ubice nakon odslužene kazne mogli bi da postanu predavači na Kriminalističko-policijskoj akademiji, gdje bi prenosili svoje bogato iskustvo studentima. Još bolje ako se nađe neki inspektor policije osuđen za korupciju, ubistvo ili dilovanje droge – takav kadar imao bi šta da nauči buduće inspektore. Naravno, nakon što izađe iz zatvora i postane, kako bi rekla premijerka, ravnopravni član našeg društva.
Prema istraživanjima Fonda za humanitarno pravo, u zoni odgovornosti Delićeve brigade ubijeno je 2.200 civila, a u zoni Dikovićeve brigade 1.400. Detaljniji podaci o Dikovićevom ratnom iskustvu mogu se pronaći u dosjeima FHP-a pod nazivom “Ljubiša Diković” i “Rudnica”, kao i u dokumentarnom filmu General Diković i 37. brigada na Kosovu. Iza naših pedagoga ostale su hiljade mrtvih žena i djece, spaljena sela, opljačkane kuće, masovne grobnice, hladnjače pune leševa, stotine hiljada proteranih civila, pustoš i zgarišta.
Zločinački kursevi
Na osnovu svog prebogatog ličnog iskustva generali će moći da osmisle novi kurikulum za kadete. Evo predloga za čitav niz inovativnih kurseva, koji će im, nadam se, biti od pomoći:
Etničko čišćenje 1. U okviru ovog kursa kadeti bi izučavali slijedeće nastavne jedinice: Kako proterati više od 800.000 civila za nekoliko mjeseci; Operacija “Potkovica” i kako je ponoviti tako da se proterani ovog puta ne vrate; Regulisanje saobraćaja – usmjeravanje raseljenih u pravcu Makedonije i Albanije; Osnovi demografije ili Kosovo polje bez Albanaca bolje.
Po ugledu na fakultete gdje se proučava književnost i predaje kreativno pisanje, Vladimir Lazarević – kao autor naredbe “Ko ubije Šiptara mora da ga zakopa!” – mogao bi da drži kurs pod nazivom ‘Kreativno naređivanje’. Kurs bi obuhvatio slijedeće nastavne sadržaje: davanje zločinačkoj mašti na volju, oslobađanje najnižih ubilačkih poriva na papiru, ispitivanje dubina sopstvene neljudskosti u usmenoj formi.
Ratovanje protiv civila. Kurs na kojem kadeti mogu da nauče: Kako se boriti tenkom i haubicom protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja naoružanog isključivo golim rukama; Zašto ubijanje djece nije zločin; Uputstva za uspješno silovanje; Arhitektura masovne grobnice; Kako najbrže opljačkati neprijateljske kuće i stečenu robu efikasno rasprodati; Uvod u skladištenje bijele tehnike; Osnovi transporta – uloga hladnjače u preseljavanju masovnih grobnica; Sveto trojstvo srpske vojske – primarna, sekundarna i tercijarna grobnica.
Koljačka muzikologija. Pjevanje koračnica, recimo, jedne koja je bila popularna u vrijeme rata na Kosovu, a i kasnije. Njen tekst glasi: “Na šiptarsku glavu mušku/ greh bi bio dići pušku./ Nožem ide mnogo bolje/ jer se stoka nožem kolje”. U okviru kursa kadeti bi mogli i sami da smišljaju nove tekstove i melodije, po uzoru na navedeni predložak. Kao uzorni model može da posluži i navijačka himna: “Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji!”
Uvoz genocidnih kadrova
Nažalost, generali će svoja znanja moći da prenesu mladima tek u šturom, teorijskom obliku, jer postoji mali problem s praksom i držanjem vježbi. Nigdje nekog rata na vidiku, nigdje starca, žene ili djeteta koji bi mogli da posluže za oglednu nastavu.
Ali, kao što lijepo reče ministar Vulin, odgovarajući zlonamjernim kritičarima: “Kadeti naših akademija se ne spremaju za mir. Spremaju se za rat. (…) A imaju od koga da uče – od onih koji znaju šta je rat.” Kao što smo vidjeli, kadeti će zaista imati šta da nauče od svojih predavača, a politička elita će se potruditi da stvori ratno stanje u kojem će stečena teorijska znanja postati primenljiva u praksi.
Ako predavačka praksa pokaže dobre rezultate, mogli bismo da počnemo i da uvozimo nastavni kadar umjesto što školujemo stručnjake koji prvom prilikom zbrišu u svijet. Pun je zemljin šar prekaljenih pojedinaca koji bi svoja krvoločna iskustva mogli da prenesu kadetima i postanu im uzor. Recimo, Anvar Kongo, junak dokumentarca The Act of Killing Džošue Openhajmera, masovni ubica iz Indonezije, učesnik genocida nad komunistima i Kinezima iz 1965. godine.
Za razliku od naših generala, on se ne stidi svojih djela; naprotiv, ponosno priča o svojim koljačkim danima, o tome kako je mačetom odsjecao glave i davio žrtve žicom. Doduše, Kongo bi mogao kadetima da ispriča i ponešto o noćnim morama koje ga proganjaju, o griži savjesti. Za razliku od naših generala, koje ništa ne muči. Jeste da su kadeti budući oficiri, oni će izdavati naređenja koja će izvršavati neko drugi; pitanje je da li će biti u prilici da okrvave ruke poput Konga, ali nikad se ne zna šta nosi dan, a šta noć, Srbija je velika tajna. Bolje biti spreman na sve.
Akcije rehabilitacije
Aleksandar Vulin shvatio je svoj mandat na mjestu ministra odbrane kao idealnu priliku da rehabilituje Miloševićevu zločinačku politiku i njene izvršitelje. U tom naopakom preduzeću očigledno uživa podršku kolega iz Vlade i predsjednika države, koji ćute i odobravaju Vulinove nepodopštine. Vulinove rehabilitacione akcije podržava i premijerka Ana Brnabić, kojoj je sasvim normalno da ratni zločinac svoja ubilačka iskustva predaje mladim generacijama.
Doduše, nije se Srbija prethodnih decenija pretrgla od napora da se suoči sa sopstvenom zločinačkom prošlošću, ali Vulin & drugari otišli su korak dalje, vraćajući krvave aveti prošlosti na velika vrata u društvo i institucije sistema, slaveći ih na sva zvona i proglašavajući ih uzorima mladim generacijama. Što će reći: svaki mladić u Srbiji treba da sanja kako će postati ubica civila kad poraste.
Kad se stvari izvedu na čistac, dolazimo do toga da nam državni vrh zapravo poručuje kako su etnička čišćenja, masovne grobnice, silovanja, pljačkanje i ubijanje Albanaca nešto dobro, uzorno i poželjno. Kako u prošlosti, tako i u budućnosti. Što bi rekla militantna narodna pjesma: “Ako bude sreće…”
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
