“Istražili smo kako se hrvatski obrambeni rat prezentira učenicima u Njemačkoj, Italiji, Finskoj… Ne imenuju agresora, ne idu u detalje, bitno je da učenici shvate posljedice nacionalizma”, piše jutarnji.hr.
Tko je bio agresor u ratu u Hrvatskoj? Tko je bio žrtva? Na ova pitanja učenici u školama diljem Europe neće dobiti jednoznačne odgovore. Primjeri udžbenika iz Finske, Italije i Njemačke te objašnjenja profesora povijesti iz tamošnjih srednjih škola pokazuju kako se rat u Hrvatskoj tek spominje u kontekstu širih povijesnih događanja tog doba, završetka hladnog rata i raspada Istočnog bloka i multinacionalnih država.
Suzdržava se od označavanja naroda ili sistema “agresorskim”, dok se, primjerice, pojam Domovinski rat i ne spominje.
– Jugoslavija je pod Titom predstavljena kao uspješna država “trećeg puta”, dok su ratovi na Balkanu učenicima prikazani kao dio secesionističkih događanja u istočnoj i jugoistočnoj Europi nakon 1990. – govori profesorica Sirkka Ahonen sa Sveučilišta u Helsinkiju, koja je sudjelovala u stvaranju programa iz povijesti. O Hrvatskoj se ne govori posebno, već je predstavljena kao jedan od političkih i vojnih aktera na Balkanu, ističe.
– Pozornost se pridaje nacionalizmu. Ekstremno nasilje u BiH je zabilježeno. Raspravlja se o tome kako međunarodna zajednica nije imala adekvatan odgovor na ratove – dodaje S. Ahonen.
Po istoj paradigmi taj je dio povijesti obrađen u školama u Njemačkoj, točnije u Bavarskoj, kaže nam dr. Fritz Schäffer, profesor povijesti te voditelj tamošnjeg Odjela za obrazovne politike Društva učitelja.
– Ne idemo u detalje. Eventualno ako je u razredu učenik iz Hrvatske ili BiH, ispričat će svoju priču.
Ratovi u Jugoslaviji se prikazuju u bloku u kojem se obrađuje kraj hladnog rata, a odgovornost za zločine učenik treba shvatiti u kontekstu porasta nacionalizma sa svih strana – kaže Schäffer.
Talijanski srednjoškolci pak u svojim udžbenicima čitaju kako su “ratna djelovanja u Hrvatskoj opravdana postojanjem značajne srpske manjine, ali da su uz regularnu vojsku (JNA) u njima sudjelovale paravojne srpske jedinice, koje su više puta počinile gnusne zločine protiv Hrvata”.
“Hrvatska je pak brzo stvorila vojsku i počela vraćati teritorij. Kad su hrvatska snage došle do teritorija koje su nastanjivali Srbi, počinili su i etničko čišćenje, protjeravši Srbe”, stoji u udžbeniku.
– Ne bih rekao da je na djelu relativizacija zločinca i žrtve. Nama je važno da učenici usvoje tendencije, kao što je etnički mozaik kakav je bila Jugoslavija i što se događa kad takva zajednica propadne ili kad poraste nacionalizam, što se može primijeniti i na druge slične situacije.
Učenici obrađuju i dijelove eseja bugarsko-francuskog filozofa Tsvetana Todorova “Sjećanje kao lijek za zlo” te hrvatske feministice i filozofkinje Rade Iveković “Balkanizacija razuma/uma” koji kritički govore o ratovima – kaže profesor Andrea Nardi iz Toskane, koji je i voditelj regionalnog odbora za maturalne ispite iz povijesti.
Za razliku od Hrvatske, ratu u BiH detaljnije se obrađuje u svim državama – primjerice, srednja škola Jacek Kuroń iz Varšave svake godine vodi učenike trećeg razreda u Sarajevo.
Talijanski udžbenici pak napominju kako se u ratu u BiH Srbi kroz medije portretiraju kao agresori, Muslimani kao žrtve, a Hrvati su neutralni. Slobodan Milošević se pak spominje u kontekstu stvaranja Međunarodnog suda za razne zločine na području bivše Jugoslavije.
“Raspad Jugoslavije i mrtvi i protjerani (10-25 tisuća mrtvih i 320 tisuća protjeranih do kraja rata u Hrvatskoj te 140-250 tisuća mrtvih i 2,5 milijuna protjeranih do kraj rata u Bosni) te zločini (etničko čišćenje, masovne grobnice, napadi na civile), slike rata i žrtava na TV i u tisku, utjecali su na međunarodnu zajednicu, ali, prije svega, na savjest. Kao rezultat oformljen je Međunarodni sud”, stoji u talijanskom udžbeniku, a uz fotografiju Slobodana Miloševića tek piše kako je “optužen za zločine protiv čovječnosti, no da je prije izricanja presude umro”.
