Vučić se raspituje kako da obriše stare snimke sa YouTube-a naslov je teksta sa satiričnog portala Njuz.net. Prema Njuz.net, potpredsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić pomoć je tražio od skoro svih ljudi u svom okruženju, kao i od nekoliko stranih državnika, ali niko nije umio da mu pomogne.
„Čuo sam da je prva stavka u njegovom narednom putu u SAD odlazak u sjedište Googla, koji je vlasnik YouTube-a, gdje će lično tražiti brisanje svih svojih javnih nastupa od 1993. do 2008. godine“, navodi navodni sagovornik Njuz.net.
Iako je riječ o satiričnom tumačenju Vučićevog, gotovo pa nevjerovatnog političkog preobražaja, vjerovatno nije daleko od istine, i to ne zbog ranije mršavosti i djetinjeg lica, sada prvog potpredsjednika Vlade Srbije i najuticajnijeg čovjeka u zemlji, već zbog tadašnjih političkih svjetonazora koji u potpunosti odudaraju od današnje proevropske retorike.
I Vučić nije jedini. Vjerovatno bi njegov koalicioni partner, predsjednik Vlade Srbije, a nekad Miloševićev poletarac, Ivica Dačić, rado štošta od ranije izbrisao sa YouTube-a ili iz brojnih arhiva, a ostavio samo ono od kada mu je omiljeni hobi i razbiriga za domaće i strane goste postalo pjevanje „Mostova na Miljacki”.
I ova dvojica nisu jedini koji bi svoje prve mladalačke korake u politici rado zaboravili. Pretača ovih „salto mortale” političkih zaokreta na Balkanu, svakako je Milo Đukanović dugogodišnji crnogorski premijer, predsjednik pa premijer, pa biznismen, pa opet premijer. Najmlađi premijer u Evropi i vjerovatno prvi čovjek kojem je prvo radno mjesto bila premijerska funkcija, prvi je i naučio kako da u hodu ispravljaju katastrofalne političke greške, te se još davno izvinio zato što je „zamrzio šah zbog šahovnice“.
Tek kada se uzmu u obzir ovakvi i slični primjeri u regionu, zanimljivo je pitanje kako mladi danas na Balkanu gledaju na učešće u političkom životu. Da li kao na borbu za ideale, bolje i pravednije društvo ili borbu za prevashodno lične interese, u kojima promjena uvjerenja, s jednog ekstrema ka drugom, spada u „rok službe” i ništa više.
Posljednjih godina ima sve više mladih u političkom životu Srbije, ali je malo onih koji su na važnim funkcijama u stranačkim i državnim strukturama. Dok mladi, koji su aktivni u partijama, tvrde da ih vode želja za promjenama ili ideologija, većina omladine, eventualni politički angažman, vidi kao šansu za posao i uspjeh u životu. Opširnije u prilogu Zorana Glavonjića Mladi u strankama: Od ideala do šanse za posao.
Da li zbog negativnog iskustva sa „mladima, lijepima i pametnima” kako su svojevremno prozvani lideri takozvane „AB revolucije” – Milo Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović – ili zbog stereotipa da je sijeda glava ujedno i mudra, možda i vremenom potvrđene teze da mladost treba pustiti da sazri, činjenica je da je moć, danas mahom u rukama onih zrelijih godina. No ipak ima mladih ljudi koji se bave politikom i žele da govore o motivima koji su ih „gurnuli“ u tom pravcu. Esad Krcić bilježi u tekstu Karijera, privilegije i moć mamac za političko angažovanje mladih.
Broj mladih u političkom životu BiH, posljednjih se godina povećava, no ocjena je da ih je nedovoljno na odgovornim funkcijama ili uopšte u politici. Tek 10% mladih bavi se politikom, a generalno mišljenje je da se ti mladi političari vode više ličnim interesima, a manje idealima. Ostali su apatični i nezainteresovani jer smatraju da kroz političko djelovanje ne mogu promjeniti postojeće stanje u bosansko-hercegovačkom društvu, piše u prilogu Aide Đugum Nedovoljno mladih u politici, želja za promjenama snažan motiv.
U Hrvatskoj, za manje od dva mjeseca novoj članici EU, je samo 35 posto mladih zainteresovano za politiku, a čak 65 posto je ravnodušno ili nezainteresovano, pokazuje to najnovija istraživačka studija „Mladi u vremenu krize“, koju je početkom aprila predstavila doktorica Vlasta Ilišin sa zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja. Razlog je, navodi u prilogu Mladi demotivirani, interes za politiku opada Ankica Barbir Mladinović, razočaranje i nepovjerenje u istinske motive onih koji se bave politikom, kao i osjećaj nemoći da se išta promijeni.
