“Ja sam Muhamed Bego Gradaščević. Sin sam Mustajbega Gradaščevića. Moj djed je hadži Muhamed-beg Gradaščević, zvani Hadžibeg, čije ime ja nosim, a Hadžibeg je sin rođenog brata Husein-kapetana Gradaščevića. Živim u njegovoj rodnoj kući koja je sagrađena 1786. godine. Adaptirano joj je krilo i majstori koji su to radili obilježili su godinu opravke, 1858, koju mnogi pogrešno uzimaju kao godinu gradnje te kuće. A nije tačno, 1786. je sagrađena”, počinje kazivanje najpoznatiji stanovnik današnjeg Gradačca, i to povodom 17. maja 1834. godine, kada je u Istanbulu, u progonstvu, umro Zmaj od Bosne, najpoznatiji borac za bosansku autonomiju u Osmanskom carstvu, ali i šire, koji je, kako se to kaže u predgovoru jedne od brojnih knjiga o njemu, one Husnije Kamberovića, “u pjesmi opjevan, u priči ispričan, u drami odigran, u historiji zapisan, u narodu živ dok je svijeta i vijeka.”
Husein-kapetan Gradaščević je volio svoju Bosnu više od sebe samoga, a Bosna to do danas nije zaboravila.
Čas ga spominju, čas ne
“Kada je Austrija ušla u Bosnu, moj djed hadži Muhamed-beg je, jer se pričalo nema sada vjere, nema više islama, nema ovog, onog, s porodicom odselio u Istanbul, gdje se rodio moj otac 1886. godine, dakle, upravo kada se ovoj kući navršavalo stotinu godina. O tome se uvijek pričalo u porodici, o slavlju tada priređenom. Moj je otac prvi put došao u Bosnu s osam godina, a kada su njegovi rođaci rekli da nije tako kako se ranije mislilo da će biti za vladavine A-U, da se džamije ne ruše, nego čak i grade, da je vjera islam dozvoljena, vratio se skroz. Sticajem nekih okolnosti, moj se otac poslije družio s Franjom Ferdinandom. Imam njegove pozive u kući, pozive mome ocu da učestvuje na balovima, u Budimpešti, Beču, a tu su i telegrami moga oca, pa i jedan gdje kaže da bi on htio snositi troškove tog nekog bala u Budimpešti. Sve mi je to fotokopirao naš historičar Husnija Kamberović, koji je i sam pisao o Husein-kapetanu. A pisali su još mnogi”, kazuje Muhamed Gradaščević.
Smatra se da je Safvet-beg Bašagić pisao prvi, ali i da je zbog historijskih nesuglasica između porodica Bašagić i Gradaščević bio subjektivan. “Po meni, studija rahmetli Ahmeta Aličića je nekako najobjektivnija”, smatra naš sagovornik, koji je, kao gimnazijalac, učio u školi da je Husein-kapetan bio feudalac, da je štitio samo svoje interese, svoje feude.
“Uglavnom, bilo je sve o njemu u negativnom smislu, rijetko ko bi ga spomenuo i sjetio ga se (najiskrenije, i ovaj je tekst nastao zahvaljujući tome što je Husein-bega spomenuo u svojoj prošloj kolumni Boris Dežulović), ali to se promijenilo nastupanjem ove nazovidemokratije kada se o njemu počinje pisati na osnovu historijske građe i kada izlaze navidjelo njegove osnovne karakteristike, zbog čega i jeste do danas najveći bošnjački nacionalni heroj, ali i ne samo bošnjački. Pa, on je u svome pokretu za bosansku autonomiju, jer je za njega osmanlijska Turska bila okupator, imao i katolike, i pravoslavne i muslimane, izjednačio je njihova prava. To je bio začetak, današnjim jezikom kazano, bratstva i jedinstva. Prvi put je bilo okupljeno cjelokupno stanovništvo Bosne, ljudi svih klasa, svih konfesija u borbi za odbranu zemlje. Nije rijetkost i sada da za njim zažale i mnogi koji nisu muslimani. Poznajem puno Hrvata i Srba u, kako se ja šalim, ‘nahiji gradačačkoj’ koji imaju najpozitivnije mišljenje o Husein-kapetanu i koji podržavaju ideju Preporoda da vratimo njegove kosti iz Istanbula”, govori Muhamed, napominjući da su za to dobivena sva odobrenja.
“Od Općinskog vijeća, Kantona, Federacije, države, čak i od turske vlade. Nema nikakvih prepreka za ekshumaciju, ali ipak je šutnja oko toga. U pismu turske vlade stoji njihovi troškovi su do aviona, a od aviona bi trebalo da ih mi snosimo. Ma, šta je to, to je sanduk praha, ne može niko reći da su pare problem”, smatra Muhamed.
Nakon što je bosanska vojska na čijem se čelu nalazio Husein-kapetan poražena, Gradaščević bježi u Habsburšku monarhiju i, poslije silnih pregovora sa sultanom, seli u Istanbul, gdje i umire, navodno, od kolere, a neki smatraju da je otrovan, 17. augusta 1834. godine.
Imao je tada samo 32 godine.
Pred izbore počne priča
“Prošli načelnik Gradačca je uspio oboriti birtiju koja je bila iz Husejniju džamiju, a što su neki navodili kao problem za vraćanje. Koliko je meni poznato, i današnji je reis, koji je isto iz Gradačca, Husein ef. Kavazović za to da se prvo sagradi turbe, a i bivši reis Cerić je podržao ideju Preporoda. Eto, svi su za, ali to se ne čini. Ko bi trebao napraviti prvi korak? Po meni, Općina, pa onda dalje, sve redom. Ali, oni svaki put pred izbore počnu o ovome priču, prođu izbori, sve se zaboravi. Rahmetli Adil-beg Zulfikarpašić je meni slao prijatelja svog, doktora nauka Jalimana iz Zenice, uvjeravao da će i on snositi troškove. I ovaj naš privatnik, koji vrši prevoz, kaže: ‘Dajte meni, ja ću prenijeti kosti o svome trošku’. Da ja imam pare, ja bih to učinio. Znam da su i generali Dudaković i Delić rekli da on treba da uživa sve počasti, i kao državnik i kao Bošnjak, i armija treba da drži stražu pred turbetom. Što se to ne bi organizovalo i zbog vjerskog turizma ako ne može drugačije? Evo, Međugorje. Ne želim nikoga omalovažiti, ali ovdje su istorijske činjenice, ovdje su sve nacionalnosti skupa. Sjatili bi se mnogi u Gradačac”, tvrdi Muhamed Bego Gradaščević, pominjući prof. Ćazima Hadžimejlića, koji mu je pričao da je posjećivao mezar Husein-kapetana u Istanbulu.
“Nišane je postavio moj djed i Hamdija Kreševljaković je objavio šta piše na tim nišanima. Ukopan je u jednom kvartu, a kasnije je došlo do nekog premještaja, ali Turci nisu uklonili nišane, samo su ih pomakli. Nastane zbog toga nesporazum, jer mnogi od hodža koji čuvaju mezarje Ejjub, nedaleko od stare veterinarske škole, ne znaju staroosmanski i ne znaju prevesti, pa se misli da se ne zna gdje je mezar. Zna se”, ističe Muhamed, koji ovako odgovara na pitanje šta bi preseljenje kostiju Zmaja od Bosne značilo za današnju, razjedinjenu Bosnu i Hercegovinu:
“Eto, i u štampi izlazi povik: ‘Ustani, Husein-kapetane, nahrani ovu sirotinju’. Ne treba ništa više reći.”
