Nastankom države počinje ljudska historija i javlja se politički način života i djelovanja ljudskih bića. Sama po sebi, država nije ništa drugo nego uređeni način vođenja politike, a politika je, kako se zna još od Aristotela, takvo društveno ponašanje i takvo postupanje u uređenju života koje se zasniva na polemosu i polemičkom dijalogu, odnosno na borbi između mišljenja, a ne borbi za uništenje onog koji se razlikuje u mišljenju ili načinu života, odnosno vjeri ili naciji i političkim idejama, jer taj način odnosa spada u prirodni, a ne politički način odnosa.
Jedni, oni koji vjeruju u dijalog i borbu mišljenja i argumenata, spadaju u sferu kulture, a oni koji vode rat za istrebljenje drugačijih još su u sferi divljine i nekulture. To dijeli politički od prirodnog načina života ljudi, a našlo je svoj teorijski izraz u Hobessovoj definiciji da je prirodni način odnosa „rat svih protiv svih“ („Belum omnia contra omnes“), dok se politički i društveni način života vodi putem dijaloga i sukoba mišljenja, u kojem su logički i materijalni argumenti jedino oružje koje se upotrebljava, a svaka vrsta nasilnog ponašanja izlazi iz sfere politike i vodi u rat.
Dijalog i polemika su specifični načini na kojima se temelji ideja politike i političkih društava, a sva društva koja nisu utemeljena na tim principima i u kojima se primjenjuje bilo koja vrsta sile i pogotovo sila oružja, izlazi iz političkog i spada u pretpolitički, tj. prirodni način odnosa i djelovanja u odnosima između ljudskih grupa.
Sve ovo je poznato još od vremena nastanka antičke političke kulture i nastalo je u Grčkoj, a predstavlja najznačajniju baštinu koja je u temeljima modernog demokratskog svijeta. Veliki škotski filozof Thomas Hobbes je u 17. stoljeću postavio osnove razlikovanja prirodnih i političkih odnosa u kontekstu problema stvaranja modernih država.
Hobbesova teorija postala je izvor moderne teorije države i prava, a svi potonji teoretičari su samo razvijali njegovu osnovnu pretpostavku da se u životu ljudskih zajednica javljaju elementi i prirodnog i novog u historiji nastalog političkog načina života i djelovanja. Dalje, da prirodni zakoni odnosa među ljudima ustupaju mjesto društvenim ili političkim zakonima koje ljudi stvaraju u cilju što boljeg, lakšeg i slobodnijeg vlastitog postojanja, budući da apsolutna sloboda može da se pojavi samo u liku apsolutnih gospodara (careva, kraljeva, principa, vođa ili diktatora), ali nikada kao opći zakon društva u kojem postoji zakonom garantirana sloboda svih članova. Zbog toga svaki zakon ograničava prirodna prava i težnje ljudi, ali im garantira slobodu unutar zakonom određenog načina ponašanja i to pravilo vrijedi za sve, za svaku individuu bez razlike na njen rang i položaj u državnoj ili nekoj drugoj hijerarhiji, ali i na samu državu kao subjekt djelovanja unutar društvenih odnosa.
Budući da mi imamo kakvu-takvu državu i da ona predstavlja temeljnu pretpostavku za svaku raspravu o našem statusu i stanju naših prava i odnosa, jer je najsnažniji instrument intervencije političkog uma i volje u naše odnose, za nas je bitno da utvrdimo kakvi su sve odnosi i kakve upotrebe državne moći u našoj državi djeluju i u kakvom smo mi, kao građani naše države, položaju ne samo prema državi, u smislu njene definicije ostvarene u njenim zakonima, nego i u životnoj praksi, koja je ipak i na kraju najvažniji sudija istinitosti i stanja svega što nam se događa u realnom svijetu u kojem živimo.
Od samog početka nastajanja država jasno je da je za jednu državu, njenu moć i učinke njenog djelovanja, najbitnije da li ona, kao organizacija čija moć leži u zakonima, ima pravo, sredstva i moć da svojim zakonima djeluje na cijelom državnom teritoriju i prema svim njenim građanima na jednak način.
Nažalost, ta pretpostavka ne može da se pripiše našoj državi, jer ona, ne samo da kao izraz zajedničkog interesa i jedinstvenih zakona ne može da djeluje jednako na cijelom državnom teritoriju jer taj zajednički interes i volja nigdje nije jasno i bez ograda definiran, nego njeni zakoni, oni koji izražavaju jedinstvene i zajedničke interese nemaju gotovo nikakvu moć prema onoj vrsti političke volje koja izražava parcijalne interese. Zbog toga se ti zakoni ne poštuju ni u formi zakona ni u formi legalnih i legitimnih sudskih odluka, pa čak ni u formi odluka Ustavnog suda, te se takav odnos u državi mora nazvati oligarhijskim načinom funkcioniranja naše države koji je blizak onom anarhijskom.
U našoj državi važe i djeluju tri različite političke volje koje su sebi prisvojile pravo da imaju i vlastite zakone koji mogu, a često i imaju, suprotno značenje u odnosu na zakone koji izražavaju zajednički interes i prije svega interes efikasnosti državnog sistema koji u zemlji važi. To stanje je naša životna realnost i glavni razlog našeg sveopćeg zaostajanja i očiglednog propadanja, ne samo zajedničke države nego i svakog njenog dijela.
Ali je to stanje jednako pogrešno i za one koji ga stvaraju, jer ma kako i ma koliko taj dio smatrao da je u separaciji našao najbolji izraz za svoje interese, tada je jasno da on izlazi iz sfere zajedničke države i radi protiv nje, ali ne može da postigne status legaliteta i da važi, pa mu je sav posao samo uzaludno nadanje i trošenje vremena koje je, kako se zna, na određeni način definirano u našoj narodnoj tradiciji.
Protiv temeljnog zakona svake države o njenom teritorijalnom i političkom jedinstvu svaki separatizam predstavlja izraz interesa neke tuđe volje i druge sile, bilo da je ona unutrašnja devijacija stanja i stoga u konačnici marginalna pojava u jednom od dijelova države ili dolazi svani, tj. nastaje miješanjem vanjskih sila i interesa u stanje naše države.
U odnosu na naše osnovno pitanje, a to je pitanje o tome kakav stav moramo zauzeti prema političkim snagama koje djeluju na tlu naše države, čije teritorijalno i državno jedinstvo navodno svi poštuju, onda nam mora biti jasno da je odnos prema jedinstvu države i vladavini zakona na jednak način na cijelom državnom teritoriju jednak za sve njene građane bitni kriterij opravdanosti političke prakse i ponašanja svakog političkog faktora, stranke, grupe ili pojedinca na tlu naše države.
Ocjena opravdanosti
Državni interes kao izraz minimuma zajedničke volje koja utemeljuje državu mora biti kriterij za ocjenu opravdanosti i vrijednosti svake politike ako želimo imati demokratsku državu, a ne oligarhijsku ili individualnu, tj. nacionalističku ili fašističku diktaturu. U kontekstu odnosa države i njenih zakona prema građanima, moguće je, s obzirom na karakter vladavine i zakona ili na njihovu suspenziju, da nastanu različita stanja. Jedno od njih je stanje nemogućnosti da postojeći zakoni imaju moć i vladaju odnosima među ljudima u državi, a takvo stanje se naziva vanrednim i ono je prema teoriji znamenitog njemačkog pravnog mislioca Carla Schmidta osnova za uvođenje vanrednog stanja kada je onaj koji stvara takvo stanje, ustvari, diktator i donosilac zakona.
Druga mogućnost koja nastaje kada ne postoje ili ne mogu da djeluju demokratski zakoni, tj. zakoni koji jednako važe za cijeli državni teritorij i daju svim građanima jednaka prava u državi, jeste stanje rasula države, a kada se dublje analizira naša situacija, tada se javlja neodoljiv utisak da u njenoj političkoj stvarnosti djeluju obje ove destruktivne tendencije i ona koja stvara stanje anarhije i time pretpostavku za uvođenje vanrednog stanja i novog nametnutog ustavnog poretka, tj. diktature, ali i ona koja želi raspad države i destrukciju njenog izvornog i historijskog lika.
Obje su prisutne u politici koja djeluje na našem prostoru i obje su jednako opasne po stanje slobode i prava građana naše države.
