Nemaran li si,
o čovječe grješni!
Naivne li si pameti,
zar nikad mr’jeti ne misliš?
Rasipaš se s vremenom,
K’o boem da si,
živjet’ želiš.
Ohol li si u nemarnosti,
a zemlja će ti kosti stisnut’.
U glavi ti misao čudna,
za boga sebe smatraš.
A napadne l’ te kakva bolest,
Boga za pomoć moliš.
Pa, dokle više?!, ti čudni stvore,
Ne’š ni ti vazda,
ovdje živjet’.
Radi malo i za ahiret,
dunjaluk ti je,
kuća pusta.
Pameti dođi,
dok vremena još imaš.
Razmisli malo,
zbog čeg’ si ovdje?
Kad Melek smrti
po tebe dođe,
kasno će bit’,
kajat’ se tada!