Jednog sam se kišovitog popodneva vozio jednom od glavnih gradskih ulica, posebno pazeći pošto je cesta bila mokra i skliska.
Moja kćerka, koja je sjedila na udobnom stražnjem sjedištu, se iznenada javi: „Babo, razmišljam o nečemu“.
Ova njena izjava je obično značila da je o „toj stvari“ razmišljala duže vremena, i da je sad bila spremna da s mnom podijeli svoje otkriće.
Želio sam da čujem šta mi ima za reći, pa sam rekoh: „O čemu razmišljaš, dušo?“
„Kiša“, ona započe, „liči na grijehe, a brisači za stakla je brišu baš kao što Allah briše naše grijehe.“
Osjetio sam žmarce kako prolaze kroz moje tijelo. „MašaAllah, dušo.“
Osjetih znatiželju. Zanimalo me kako moja kćerkica razmišlja, pa je upitah: „Dušo, zar ne primijetiš kako se kišne kapi neprekidno spuštaju? Šta to znači?“
Nije oklijevala niti trenutka da bi pružila odgovor: „Mi nastavljamo da griješimo, a Allah nastavlja da nam oprašta“.
Ovog se događaja uvijek sjetim kada uključim brisače na autu.