Za sada se zna da je radijacija na Marsu upola manja od one u svemiru, ali ipak znatno veća nego na Zemlji…Eksperiment je pokazao da su hrana i monotonija najozbiljniji problemi sa kojim će se astronauti suočiti tokom višemjesečnog leta…
Misija na Mars sa ljudskom posadom bila bi veoma neizvjesna i teška, jer bi astronauti bili suočeni sa visokom radijacijom, slabom hranom, depresijom usljed monotonog puta, dok bi jedino bijeg ispod površine Marsa mogao da garantuje opstanak misije.
Sonda “Kjuriositi” koja istražuje Mars poslala je niz zanimljivih podataka, ali zaključak koji se nameće jeste da bi misija bila veoma opasna po zdravlje atronauta.
Ako je suditi prema dosadašnjim mjerenjima zračenja u svemiru, jedna takva misija bila bi previše opasna po ljude. Senzori su utvrdili da su vrijednosti dnevnog zračenja na nivou od 1,8 milisiverta.
Poređenja radi, riječ je o prosječnom izlaganju zračenju tokom cijele godine u normalnim okolnostima. Astronauti bi već prilikom leta bili izloženi velikom zračenju, koje bi značilo kraj njihove karijere – upozoravaju ljekari.
Neki stručnjaci vjeruju da rješenje postoji. Svemirski brod sa ljudskom posadom mora biti mnogo bolje zaštićen od bespilotnog. Međutim, i po dolasku na odredište treba očekivati opasna zračenja. Informacije prikupljene u proteklih godinu dana omogućiće procjenu opasnosti po astronaute.
Za sada se zna da je radijacija na Marsu upola manja od one u svemiru, ali ipak znatno veća nego na Zemlji. Mars nema magnetno polje, ni gustu atmosferu, što omogućava nesmetano prodiranje zračenja do same površine ove planete. Drugim riječima, previše dug boravak na Marsu mogao bi biti fatalan.
Trebalo bi razmišljati o prirodnim rješenjima. Mogla bi se postaviti baza blizu neke planinske padine. Tako bi se moglo izbjeći direktno zračenje. Druga opcija bilo bi sklanjanje u podzemne kanale – vjeruju naučnici.
U Rusiji su napravili repliku svemirskog broda sličnog kontejneru kojim je simuliran let na Mars. U eksperimentu su učestvovala tri Rusa, jedan Italijan, jedan Francuz i jedan Kinez. Oni su proveli 520 dana u “brodu” koji je simulirao put ka Marsu.
Kontrolni centar u moskovskom Institutu za medicinske i biološke probleme nadgledao ih je danonoćno. Samo u toaletu i kabinama veličine tri metra kvadratna nisu bile postavljene kamere.
Dnevni raspored “marsonauta” bio je minunciozno isplaniran, jer je bilo jasno da su izolacija i monotonija najveći izazovi za posadu ovog pokusnog svemirskog broda.
Ustajali su u sedam časova. Nakon toga je slijedilo mjerenje tjelesne temperature, težine i krvnog pritiska. Poslije doručka psihološki testovi i pregledi, a zatim sport. Nakon večere su dva do tri sata bili slobodni. Slobodno vrijeme su mogli da osmisle kako su htjeli.
Najgora je, pričaju “marsonauti”, bila dosadna hrana. Francuski član posade je sanjao sir i crno vino. Kinez je rekao kako jelo za njega nije bilo užitak i zabava već samo “sprečavanje gladi”.
Za ovaj projekat se prijavilo više hiljada kandidata, od kojih su onda psiholozi izabrali upravo ovu šestoricu i sistematski ih pripremali.
Prije početka eksperimenta prošli su trening preživljavanja. Zimi su kampovali u šumi i vježbali spašavanje jednog od ranjenih kolega.
Sukoba u timu tokom 17-omjesečne izolacije nije bilo, tvrde članovi probne posade.
Ukoliko ljudi u budućnosti budu htjeli više mjeseci ili čak godina da samostalno preživljavaju u svemiru, neće biti dovoljno da kiseonik, hranu i piće u velikim količinama ponesu sa sobom sa Zemlje.
Jer, sve to bi na komplikovan način trebalo transportovati u svemir, a pri tome bi svaki dodatan kilogram bio smetnja. Zbog toga naučnici planiraju korištenje takozvanih “zaobilaznih sistema za preživljavanje”.
Već sada se na Međunarodnoj svemirskoj stanici /MSS/ voda dobija iz – urina. Ona se jakim hemijskim procesima filtrira. Kiseonik se već sada na MSS proizvodi pomoću elektrolize. Struja se šalje kroz vodu i na taj način se kiseonik razdvaja od vodonika. Vodonik se ispušta u svemir, a preostali kiseonik se brine za dobar vazduh u kabinama.
MSS je ipak u blizini Zemlje, pa se tako više puta u godini mogu poslati namirnice i sve ostalo što je potrebno astronautima. Ali, ukoliko ljudi budu krenuli u istraživačke svemirske pohode daleko od Zemlje, moraće pronaći druge načine prehrane i nabavljanja kiseonika.
