Prva rečenica bila je dovoljna da mi se cijelo tijelo zaledi.
„Na dan Anina vjenčanja Dario je obećao da će, nakon njezina razvoda, sve što pripada obitelji Babić prijeći na Emu.“
Ponovno sam pročitala rečenicu.
A zatim još jednom.
„Što je ovo?“ upitala sam promuklo.
Dario je problijedio.
„Ana, mogu ti objasniti.“
„Ne. Sada ćeš slušati ti mene.“
Marina je tiho rekla:
„Dario je otac moje kćeri.“
Pogledala sam Emu. Djevojčica je i dalje držala majčinu ruku.
Odjednom mi je sve postalo jasno.
Dario nije samo želio razvod.
Godinama je planirao kako će me izbaciti iz vlastitog života, uzeti moje poslovne udjele i stan, a zatim sve prebaciti na dijete koje je skrivao od mene.
Ali najgore tek nisam znala.
Otvorila sam omotnicu do kraja.
Unutra su bile kopije bankovnih uplata, ugovori, liječnički nalazi i fotografije.
Na jednom dokumentu stajao je potpis liječnika koji je navodno liječio Vesnu.
Nazvala sam broj s dokumenta.
„Dobar dan. Ja sam Ana Babić. Možete li mi potvrditi je li moja svekrva posljednja tri mjeseca doista bila na kardiološkom liječenju?“
S druge strane nastala je tišina.
„Gospođo Babić… prema našoj evidenciji, gospođa Vesna Kovač nije imala nijedan zahvat niti hospitalizaciju kakva je navedena na tim računima.“
Spustila sam telefon.
Pogledala sam Darija.
„Dakle, devet tisuća eura za liječenje koje nikada nije postojalo.“
Vesna je počela plakati.
„Nismo htjeli da ovako saznaš.“
„Kako ste onda htjeli? Nakon što ostanem bez posla, bez novca i bez stana?“
Dario je napravio korak prema meni.
„Volio sam te.“
„Ne“, odgovorila sam. „Volio si ono što sam mogla izgubiti.“
Sljedećeg jutra odvjetnica je podnijela zahtjev za hitnu zabranu raspolaganja mojom imovinom i poslovnim udjelima.
Pokrenuta je istraga zbog krivotvorenih dokumenata i sumnjivih financijskih transakcija.
Tvrtka je privremeno blokirala svaki pokušaj prijenosa mojih udjela.
A onda je Marina predala još jedan dokaz.
Snimku razgovora Darija i Vesne.
Na njoj su govorili o svemu.
O lažnoj bolesti.
O mom poslu.
O novcu.
O stanu.
I o planu da me predstave kao majku koja je „zanemarila obitelj“ kako bi Dario dobio skrbništvo nad Lukom.
Tog dana prvi put nisam zaplakala.
Samo sam spakirala nekoliko stvari i otišla s Lukom kod svoje sestre.
Tri mjeseca kasnije razvod je bio u postupku.
Stan je ostao zaštićen do okončanja spora, a moji poslovni udjeli vraćeni su pod moju kontrolu.
Dario je izgubio posao u obiteljskoj tvrtki.
Vesna se, čim je shvatila da više nema razloga glumiti, odjednom „čudesno oporavila“.
A ja sam prihvatila ono promaknuće koje sam jednom odbila zbog nje.
Najviše me ipak promijenilo nešto drugo.
Jednog dana Ema je došla do mene i tiho rekla:
„Teta Ana, hoćeš li se ljutiti na mene?“
Čučnula sam kraj nje.
„Ne, dušo. Ti nisi kriva ni za što.“
Pogledala me ozbiljno.
„A na tatu?“
Nasmiješila sam se.
„Na njega sam se ljutila dovoljno dugo. Sada samo želim živjeti svoj život.“
Kasnije sam otvorila onu staru fotografiju s dana svog vjenčanja.
Na poleđini je bilo napisano:
„Sve će pripasti Emi kada Ana nestane iz priče.“
Precrtala sam tu rečenicu.
I ispod nje napisala samo četiri riječi:
„Ana više nikamo ne odlazi.“
