U pravednijem svijetu u kojem bi umjesto moći i sile, primat imala vladavina zakona i pravde, Arielu Sharonu bi se sudilo kao ratnom zločincu i uzurpatoru ljudskih prava, poput Saddama Huseina i Slobodana Miloševića. Međutim, u preovladavajućem međunarodnom poretku, u kojem se neke zemlje ponašaju, orvelovski kazano, jednakijim od ostalih, Sharon ne samo da je izbjegao optuženičku klupu, već, u očima Izraela i njegovih moćnih zapadnih saveznika, odlazi kao “briljantni” vojskovođa i strateg, “hrabri” i “odvažni” državnik, pa čak i kao “mirotvorac”.
Odnos različitih krugova prema Sharonovoj ličnosti zapravo svjedoči o tome da živimo u svijetu relativiziranih mjerila dobra i zla, pravde i nepravde, istine i laži.
U svijetu u kojem se olako manipulira istinom, spin-doktori su, zarad političkih ciljeva i geopolitičkih interesa, od kasapina i ratnog zločinca preko noći u stanju napraviti mirotvorca vizionara, humanistu…
Ipak, Palestinci, njihovi prijatelji u svijetu i svi iole objektivni i istinoljubivi ljudi, Ariela Sharona će se sjećati po onom što je on stvarno i bio – ratni zločinac, uzurpator palestinske zemlje i protagonista stvaranja ‘velikog Izraela”.
Strateg zloglasnih formacija
Ariel Sharon, bio je jedan od najbrutalnijih političkih lidera Izraela od njegovog proglašenja 1948. Prema kredibilnim izraelskim izvorima, Sharonova životna misija bila je stvaranje velikog Izreala. Zbog toga se sve vrijeme protivio definiranju izraelskih granica, želeci iskoristiti svaku priliku da ih proširi na štetu Palestinaca.
U tome je bio izuzetno okrutan, i kao vojni zapovjednik, kada je odbijao da se povinuje naređenjima pretpostavljenih civilnih vlasti, ali i kao politički vođa, kada je to odgovaralo njegovoj viziji velikog Izraela.
Sharon je bio i glavni strateg zloglasnih tajnih formacija za odmazdu, pod kodnim imenom 101. Daoud Kuttab, palestinski kolumnista i bivši profesor žurnalistike na univerzitetu Princeton, bilježi kako su za vrijeme jednog napada Sharonove jedinice 101 upale u Qibya, gradić koji se tada nalazio pod jordanskom upravom. Ubile su 69 palestinskih seljaka, od kojih su trećina bili žene i djeca. Masakr u Qibyi najbolje svjedoči o monstruznosti zločina koje su počinili Sharonovi vojnici u znak odmazde za svaki vid pružanja legitimnog oružanog otpora izraelskoj okupaciji od strane Palestinaca.
Pomenute jedinice operirale su i u Gazi, protiv Fedayeena (palestinskih boraca) koji su djelovali iz izbjegličkih logora. Stanovnici Jabaliyae, izbjegličkog logora na sjeveru Gaze i danas se sjećaju rušenja palestinskih kuća buldožerima, kako bi proširenom cestom mogli neometano proći tenkovi izraelske vojske.
Sharon će biti zapamćen i kao kasapin Sabre i Shatile, zbog čega mu je trebalo suditi za ratni zločin. Za vrijeme invazije Libana 1982, Sharona je, tada ministra odbrane, specijalna izraelska komisija, formirana da ustanovi odgovornost za zločine nad palestinskim civilima, ženama, djecom i starcima, proglasila indirektno odgovornim za zločine nad civilnim stanovništvom u izbjegličkim logorima Sabra i Shatila u Bejrutu.
Masakr su počinile Felangističke milicije (paravojne formacije libanskih maronitskih kršćana), koje su vojno djelovale u savezu sa i uz odobrenje izraelskih okupacionih snaga. Budući da nije poduzeo odgovarajuće mjere kako bi ovaj monstruozni zločin bio spriječen, Sharon je proglašen odgovornim, zbog čega je morao podnijeti i ostavku na dužnost ministra odbrane. Po međunarodnom pravu trebalo mu se suditi za ratni zločin, ali se to nikad nije desilo.
Sharon će ostati poznat i po Dahiyi, doktrini koja podrazumijeva upotrebu žestoke vojne sile, koju je Izrael često prakticirao u svojim periodičnim napadima na Gazu i Liban, sa ciljem namjernog uništavanja fizičke infrastrukture, do te mjere otežavajući život palestinskom stanovništvu, što je graničilo sa nepodnošljivošću. Ovakav pristup smišljen je u namjeri da se Palestince prisili na iseljavanje kako bi njihova zemlja pripala izrealskim doseljenicima.
Doktrina politicida
Sharon nikada nije obznanio krajnje ciljeve izrelskih teritorijalnih ambicija i o njima se može samo spekulirati. Na upit o granicama Izraela, Sharon bi odgovarao da su one tamo gdje Izraelci uspiju zasaditi posljednje stablo. Drugim riječima, nije skrivao da je cilj Izraela oteti što je moguće više palestinske zemlje.
Baruch Kimmerling, nekadašnji izraelski sociolog sa univerziteta Hebrew u Jerusalemu, ovakvu je Sharonovu politiku nazvao “politicidom”, kako nosi i naslov njegove studije o Sharonovom načinu obračuna sa Palestincima. Prema Kimmerlingu, Sharonova doktrina politicida podrazumijevala je kreiranje nemogućih životnih uvjeta koji su imali za cilj prisiliti Palestince da pristanu na svaki izraelski prijedlog, reducirajući time njihove legitimne zahtjeve na minimum, čime je također trebalo slomiti i njihov otpor izraelskoj okupaciji i izolirati ih do te mjere da pristanu povinovati se svakom budućem političkom diktatu Izreala. Konačni cilj takve politike bio je podvrgnuti Palestince nepodnošljivim uvjetima života, tako da sami požele dobrovoljno napustiti svoja ognjišta.
Posljedice ove Sharonove političke doktrine danas najviše osjećaju stanovnici Gaze koji, za divno čudo, preživljavaju, rađaju se, žive i umiru, upravo pod tim nepodnošljivim uvjetima, prkoseći time izraelskoj brutalnosti i okupacionom teroru.
Ariel Sharon je 2005, kada je bio na vrhuncu svoje političke moći, iznenada donio odluku o povlačenju nekih 8.500 izraelskih doseljenika iz Gaze, uključujuči i vojne trupe koje su ih štitile. Posebno u SAD-u ali na Zapadu općenito, ovakva Sharonova politička odluka naišla je ne samo na odobravanje već je on zbog toga proglašen mirotvorcem. Sharon je postao izraelski lider spreman na unilateralni prestanak okupacije i kompromis u cilju postizanja mira sa Palestincima, kao čin dobre volje i preduvjet za stvaranje palestinske nacionalne države.
Ozbiljniji poznavaoci izraelsko-palestinskih odnosa pak smatraju, da se ni tada uopće nije radilo o Sharonovom ustupku Palestincima, niti pak preobražaju ovog brutalnog političkog lidera u mirotvorca. Naprotiv, bila je to samo još jedna dobro smišljena taktička varka, koja je postala učestala praksa Izraela, kada je u pitanju njegov odnos prema okupiranim palestinskim teritorijama.
Palestince se nije moglo istrijebiti i etnički očistiti sa područja Gaze. Osim toga, njena okupacija postala je preskupa za Izrael, kako u materijalnom pogledu, zbog prevelikih resursa koji su za to bili neophodni, tako i zbog prevelikog rizika u pogledu ljudskih života.
Model “švicarskog sira”
Sharonu je odgovarala jaka lokalna uprava u Gazi koja će biti u stanju držati red. Stoga je umjesto nastavka okupacije iznjedrio novu doktrinu koju je, kako navodi Menachem Klein, izraelski profesor političkih nauka na univerzitetu Bar Ilan kod Tel Aviva, nazvao modelom “švicarskog sira”.
Sharon je, naime, veliki Izreal posmatrao kao krišku švicarskog sira. Područja naseljena Palestincima vidio je kao šupljine u tom siru. Taj šuplji teritorij bio je spreman prepustiti Palestincima. Po tom modelu, Sharon je protežirao stvaranje izoliranih palestinskih enklava, kantona ili bantustana. Gaza je očito bila najveća među tim enklavama. Unilateralno povlačenje iz Gaze odgovaralo je imidžu tadašnjeg premijera Sharona i rejtingu Izraela u svijetu.
Zbog te svoje odluke Sharon je postao “mirotvorac” a Izrael je time čak bio znatno popravio svoj negativan imidž u svijetu. Ipak, kasniji događaji su potvrdili da je Gaza nakon povlačenja izraelskih trupa i naseljeničkih kolonija, podvrgnuta još većem izraelskom teroru, ali dakako na drugi način, ovoga puta čestim ali strahovitim zračnim napadima i totalnom destrukcijom civilne infrastrukture u Gazi ali ubijanju velikog broja civila.
Kao rezultat Sharonove doktrine, Palestina je pretvorena u tri odvojena područja, što je onemogućilo jačanje palestinskog nacionalnog projekta i prolongiralo ostvarivanje jedinstvene palestinske države. Politička dinamika ova tri palestinska područja, Gaze, Zapadne Obale i Istočnog Jerusalima, danas se razvijaju u dijametralno različitim pravcima. Čak je između Hamasa, koji kontrolira Gazu i Fataha, koji ima prividnu kontrolu nad Zapadnom Obalom i prijestolnicom u Ramallahu, bilo došlo i do oružanog sukoba što također u potpunosti odgovara izreelskoj politici.
U Zapadnoj Obali, nakon smrti Yasera Arafata, Mahmoud Abbas je izabran na čelo Palestinske uprave. Ipak, palestinski predsjednik i njegova do srži korumpirana administracija, bez izraelskog blagoslova svojim stanovnicima nije sposobna osigurati čak ni bazične životne uvjete, osim kada je riječ o represiji nad njima, i to u cilju održavanja javnog reda u korist i u ime Izraela. Otuda Abbasova administracija u Ramallahu djeluje tek kao obični “podizvođač radova” za veliku i moćnu firmu koja se zove Izreal a njeni pokušaji da sebi potčini i Gazu su propali, a Gaza je dobila svoju prvu demokratsku vlast u obliku Hamasa, što nije slučaj na području Zapadne Obale.
Ni pedlja od strategije
Jedno je sasvim sigurno, za Sharonom neće biti puno prolivenih suza, posebno ne među Palestincima, ali ni među manjim brojem liberalnijih Izraelaca. Iako se njegovim odlaskom formalno prekida posljednja fizička nit sa generacijom originalnih utemeljitelja Izraela, ipak, obzirom da je Sharon već osam godina tek vegetirao, za to vrijeme Izrael nije odstupio ni pedalj od njegove strategije, osim u nijansama, njegovom smrću ništa se neće bitnije promjeniti. Teror nad civilima, ciljana ubistva, bombe, tenkovi i buldožeri i dalje će ostati omiljena sredstva za postizanje tog cilja.
Da li će projekat “velikog Izraela” koji je žestoko zagovarao njegov arhitekta Ariel Sharon, nastaviti da se ostvaruje, ovisit će o dinamici i nizu unutrašnjih i vanjskih faktora, možda čak ponajviše o budućem razvoju iranskog nuklearnog programa, sposobnosti revitalizacije fenomena Arapskog proljeća i od toga koliko će američki angažman na istoku Azije, koji sve više odvlači pažnju i vojne resurse SAD-a sa bliskog ka dalekom istoku, u drugi plan staviti Palestinsko pitanje i veze sa Izraelom.
